U četvrtak navečer na Federalnoj televiziji gledao sam emisiju posvećenu najpoznatijem opernom pjevaču svijeta Lucianu Pavarottiju koji je umro to jutro u svojem domu u rodnom gradu Modeni. Cijeli svijet s tugom je primio vijest o smrti najvećeg tenora na svijetu.
Sigurno jedna od najvećih njegovih zasluga jest ta što je klasičnu glazbu približio masama, nastupajući s Placidom Domingom i Joséom Carrerasom. Pavarotti je posvetio svoj život glazbi, ali i velikim humanim djelima. Diljem svijeta su ga voljeli i poštovali i zbog njegovi velikih humanitarnih koncerata.
Između ostalog, za djecu iz BiH organizirao je velik koncert u Modeni 1995. Vjerujem da su u subotu, prateći njegov pokop, svi Talijani, a ne samo oni iz Modene, bili ponosni što su iznjedrili tako velikog umjetnika. Emisija je prikazala velikog Pavarottija od njegova obične svakidašnjice, u druženju s prijateljima igrajući na kartama, do nastupa u milanskoj Scali i u newyorškom Metropolitanu.
Jedan od novinara u emisiji pitao je njegova prijatelja kakav je odnos stanovnika njegova rodnog grada Modene prema njihovu u svijetu najpoznatijem članu. Odgovor je bio kako ga mnogi njegovi stanovnici ne vole, a niti ga poštuju. Nisam mogao vjerovati. Spontano mi kroz glavu prođe pitanje zašto ne volimo svoje velikane. Zatim mi dođe u sjećanje dio iz Markova evanđelja u kojem se govori kako Nazarećani nisu priznali Isusa.
Isus nakon priznanja u mnogim gradovima svratio je sa svojim učenicima u grad svog djetinjstva. Svratio je u svoj zavičaj svojim susjedima, osobama s kojima jest i uz koje je odrastao. Jedne subote ušao je u sinagogu. Oni koji su ga slušali postavljali su banalna pitanja jer nisu htjeli promijeniti svoju sliku o njemu.
Postao je kamen spoticanja, te je sam rekao: Prorok je bez časti jedino u svom zavičaju, kod svoje rodbine i u svojoj kući". (Mk 6, 1-6) Slična iskustva svaki dan slušamo i u našim malim sredinama. Zato mi se čini ozbiljnim postaviti pitanje zašto ne volimo svoje velikane.
