Dobar policajac pomalo je i glumac, scenarist i režiser pa nema ni
jedne značajnije policijske akcije bez manje ili više teatralnosti. To
je dio imidža svih policija svijeta. Tako će uz veliku zapljenu droge
stajati kršni specijalci s dugim cijevima kao da na press-konferenciju
u ionako čuvano sjedište policije dolaze u najmanju ruku pripadnici
kolumbijskog narko-kartela.
Ali na takve će se scene “napaliti” mediji pa i javnost. Taj teatar ima
svoju svrhu. Isto tako, inače uobičajene scene privođenja sa po
dvojicom policajaca, u antikorupcijskoj akciji Indeks imat će kudikamo
veći učinak na generalnu prevenciju od bilo koje kaznene sankcije koja
bi mogla biti izrečena za nekoliko godina.
Profesori su još i dobro prošli. Za razliku od ulisičenog kirurga i
svojedobno vlasnika medijske kuće, ili bogataševa sina s lancima i na
nogama ili pognutih dečki s Knežije od kojih su neki nošeni s glavom
prema podu, profesori su privedeni bez lisičina i na “nefotogeničan”
stražnji, a ne prednji sudski ulaz. Doduše, eksces s bunovnom
profesoricom koja u šlafroku u zoru kraj odškrinutih vrata proviruje iz
svoga doma nije trebao ni policiji ni USKOK-u, a ni novinarima.
Ne zbog profesorice, nego zato što nitko ne smije biti tako ponižen.
Osim što nam je otkrila prostituiranje državnog aparata, od te
fotografije nema nikakve društvene koristi. U napisima o akciji Indeks
bilo je i poneke preteške riječi, prejudiciranja ili nepotrebnog
uvlačenja nekog profesorskog imena, ali ništa osobito drugačije nego u
bilo kojoj drugoj značajnoj akciji.
Ako smo svi jednaki pred zakonom, zašto bi tretman nekih osoba bio
drukčiji samo zato što je riječ o uglednim javnim djelatnicima. Ako
policija, tužiteljstvo i mediji profesionalno odrade svaki svoj dio
posla, onda su si osumnjičeni sami krivi za neugodu što su se našli u
sumnjivim okolnostima. I medijski tretman dio je sankcioniranja
društveno nepoželjnog ponašanja.
Moguće je da nekima od osumnjičenih neće biti dokazana krivnja, što će
biti i objavljeno, ali društvena korist od “teatra” u akciji Indeks
ipak je važnija od štete koju će možda pretrpjeti pojedinci.
Konačno, i o Mati Graniću i njegovim “pola-pola” razgovorima na groblju
mediji su iscrpno pisali i što mu danas fali? Uživa blagodati načela
presumpcije nevinosti, savjetnik je i profesor, dapače, dekan,
međunarodni lobist...
Medijski tretman profesora proporcionalan je njihovoj ulozi i značenju
u društvu, odnosno težini grijeha za koji ih se sumnjiči. Oni bi
trebali biti intelektualna pa i moralna kralježnica društva i svaka, pa
i najmanja izdaja tih ideala (do ili iznad 10.000 eura) iznimno je
štetna jer se kao tumor širi kroz sve slojeve društva. Studenti koje su
neki profesori odgojili da se i “znanje” može kupiti zasigurno će
naučeno prenositi i u svom okružju, kao ministri, poduzetnici,
političari, policijski šefovi...
U POVODU
