Pod slučaj Dajla nikako se ne podvlači crta. Strasti se ne smiruju, akcije ne jenjavaju. Državno tajništvo upravo preko nuncijature u Zagrebu snažno pritišće porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana da podnese žalbu na rješenje Ministarstva pravosuđa kojim je sporno zemljište vraćeno Republici Hrvatskoj. Za biskupa Milovana to je još jedno poniženje s crkvenog vrha, nakon one “jednominutne” suspenzije kada nije htio potpisati kapitulirajući sporazum s talijanskim benediktincima. Zna se što o poslušnosti kažu crkveni kanoni, zna se što o svemu kaže pravorijek prava, ali u cijeloj priči ima tako malo evanđeoskoga, koje je spomenuo tek gospićki biskup Mile Bogović u svojoj potpori kolegi Milovanu, naglašavajući da se u tom slučaju trebalo držati ponajviše evanđelja, a manje i civilnog i crkvenog prava.
Po evanđelju bi bilo zemlju vratiti njezinim vlasnicima, zar ne... To su nekad bili talijanski benediktinci. Darovao im ga je grof Grisoni i to je poznato. Oni su se, baš kao i cijela Crkva nakon rata, našli na udaru komunista. Svećenici su suđeni u namještenim procesima i zatvarani u zatvore. Neki na nekoliko mjeseci, a mnogi na nekoliko godina. Neki su i ubijani, a neki umirali u komunističkim kazamatima. No, kada su pušteni, odlazili su ponovno u svoje župe i biskupije. Istina, sve im je bilo oduzeto, opljačkano, a negdje i srušeno i spaljeno. Neke je Udba vrebala i gledala kako bi ih likvidirala. Nisu se predavali ni bojali. A nisu ni napuštali Hrvatsku. Benediktinci su imali gdje otići, pa su iz Dajle, gdje im je oduzeta imovina, otišli u Pragliu. Bilo im je jednostavnije živjeti na Zapadu nego pod komunističkom čizmom. I namješteni proces Stepincu bio je upravo tada u jeku. Zato ih valja razumjeti da su htjeli sačuvati živu glavu i miran život u okrilju “ora et labora”.
Istarski kler dotle je krvario i plaćao glavom život za vjeru i ostanak u domovini (Bulešić) te bio politički aktivan u dokazivanju da Hrvati ostanu živjeti u hrvatskoj Istri (Milanović). Mogli su i oni dići ruke od svega. Talijani bi, primjerice, da je Milanović spavao zimski san preuzeli gotovo cijelu Istru, a Bulešić, da se htio pokloniti komunističkim vlastima, mirno bi dočekao mirovinu. No, mirnu mirovinu ne čeka ni njihov nasljednik, sadašnji biskup Milovan, jer su se benediktinci sjetili da bi se oni ipak vratili ondje gdje su boravili, čak i mimo oporučne volje grofa Grisonija, koji ih je obvezao da ne napuštaju imanje jer će ostati bez njega. Bez obzira na razloge. Mnogi se pitaju zašto se benediktinci nisu vratili 1991. kada je u Hrvatskoj uspostavljena demokracija. Ili 1997. kada je i pravno na sudu u Puli s njih skinut krimen lažne komunističke optužbe. Nego su se pojavili tek kada je Porečka biskupija od demokratske Hrvatske natrag dobila zemlju koju su komunisti oteli... A i tada ih je biskup Milovan zvao da dođu u Dajlu i pošalju barem dva redovnika. No, njih u Dajli samostan i crkva ne zanimaju za pastoralni rad, nego isključivo kao vrijedna imovina za brzinsku preprodaju – tutta forza! Što je svakom pametnome dovoljno da biskupu Milovanu da potporu bez obzira što pritisci dolaze iz samoga Vatikana, koji neke svete tetke u našoj javnosti drže bezgrešnim. Slučaj Dajle to je vrlo dobro demantirao.
Benediktincima treba vratit otetu imovinu ako žele nastavit dane zadatke iz oporuke. Ako ne onda navedeni samostan treba dati na upravljanje franjevcima kod njih nema golf terena.