Naši kandidati savršena su kompozicija onog što hrvatska politika može dati u dobnom, civilizacijskom i kulturnom smislu. Tako je nedavno članove SDP-ove i HNS-ove liste za Europarlament predstavio premijer i čelnik SDP-a Zoran Milanović. Na listi su se našli redom: dvoje politologa, liječnica, arheolog, filozof, pravnica, menadžer u turizmu, turistička komunikologinja, nastavnica njemačkog i engleskog jezika, umirovljena referentica radnih odnosa, diplomirana inženjerka zaštite bilja te inženjer građevine koji već desetljećima razvija uspješnu poduzetničku karijeru u proizvodnji aluminijske i PVC stolarije. Potonjih dvoje inženjera, pak, dobili su tako niske pozicije na listi da je i prije samih izbora bilo jasno kako će vladajuća koalicija u Europarlament poslati delegaciju eksperata za društveno-humanističke djelatnosti. Ništa drukčiji izbor nije ponudila ni oporba.
Iz HDZ-ove kvote u Europarlament tako ide nekoliko politologa, jedna nastavnica stranih jezika, jedna ekonomistica i umirovljena kanadska policajka. Laburisti, pak, šalju još jednog nastavnika engleskog jezika. Je li to savršena kompozicija onoga što hrvatska politika može dati? Na žalost, ovakve liste vjeran su odraz monolitne strukovne strukture aktualne hrvatske političke scene. U značajnoj mjeri to je rezultat tranzicijskih društvenih trendova, poput deindustrijalizacije, koje je Hrvatska tijekom posljednjih dvadesetak godina trpjela, no egzodus pripadnika tehničkih znanosti iz domaće politike ponajprije je ipak posljedica izopačenog sustava partijskog kadroviranja kojeg se zasad nijedna velika stranka, ni ljevice ni desnice ne želi odreći. A u tom sustavu inženjeri, očito, ne uspijevaju. Pa tako, primjerice, danas među 20-ak članova Hrvatske vlade i 25 članova predsjedništva HDZ-a, najveće oporbene stranke, nema nijednog inženjera ili inženjerke strojarstva – osnovne grane bilo kakvog tehnološkog razvoja. Nema tu nikoga ni s diplomom inženjera kemijske tehnologije – iako je kemijsko-farmaceutski sektor jedan od trenutačno najpropulzivnijih dijelova domaće ekonomije. Nadalje, sve se političke stranke zaklinju u budućnost hrvatske prehrambene industrije, ali među njihovim elitama nema nijednog inženjera prehrambene tehnologije. Inženjera elektrotehnike i računarstva tek su dvojica, a o predstavnicima specijaliziranih multidisciplinarnih sektora tehničkih znanosti iluzorno je i govoriti. Dapače, u aktualnoj vladi tek je dvoje inženjera sa stvarnim radnim iskustvom u struci – ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak te ministrica graditeljstva Anka Mrak Taritaš. Slučajno ili ne, oboje su članovi HNS-a. SDP je, pak, resore poput prometa, infrastrukture ili zaštite prirode povjerio ekonomistima pravdajući to dogmatskom mantrom kako su ministarske pozicije “političke funkcije”. HDZ je, pak, svojedobno cijeli infrastrukturno-prometni kompleks povjerio Božidaru Kalmeti, diplomiranom inženjeru agronomije. Ta sustavna devalvacija stručnog merituma zapravo je jedini istinski konsenzus koji postoji među hrvatskim političkim strankama. Narodna poslovica kaže kako nesposobni rade sve, a sposobni samo ono što znaju, pa ipak ključ karijernog uspona u domaćim političkim strankama upravo je spremnost čovjeka da preuzme svaki zadatak koji mu stranačka vrhuška povjeri.
Traje to već dvadeset godina, a u poplavi bezličnih aparatčika građani popularnošću nagrađuju svakoga tko se barem malo ističe. Pa tako i Mirela Holy danas u široj javnosti uživa imidž vrhunskog eksperta za pitanja zaštite okoliša iako je po struci diplomirani etnolog, doktorirala je na temi iz znanosti o književnosti, bavila se odnosima s javnošću, a napisala knjigu o “mitskim aspektima ekofeminizma”.
Kako da onda tu konkurira koji od tridesetak inženjera zaštite okoliša koji svake godine diplomiraju na jednoj od hrvatskih visokoškolskih institucija?
