Ima li toga u standardu, zapitala se Božica Brkan na početku svoje jedinstvene posvete zavičaju, posvete što se, utječući se korijenima, vinula iznad zavičaja, dosegnula svjetskost, nametnula samosvojan standard. Autorica koja piše uvijek iz sebe, iz najdubljega uvjerenja, prti netaknutim stazama i marljivo gradi vlastiti stil.
Stil što se danomice podastire čitateljima, a u stvaralačkoj osami, izvan novinarskog žrvnja, u mirisima Moslavine, u pjesmama "Vetrenice ili obiteljske arheologije", jednog od vrutaka ove knjige, pisane koliko znanjem upijanim godinama u svjetskoj kulinarici, gastronomiji, toliko i za štednjakom Brkanovih, za velikim stolom, nerijetko siromaškim, a okusnim, mirisnim, stolom za kojim se i gra na ladno ljubavlju kuharice prema bližnjima zametnuo u stih, u retke što izmiču uobičajenim recepturama koje Božica Brkan ionako zna bolje od svih. Mjera za gra na ladno ista je ona koja je pjesnikinju, hrvatsku književnicu, kolumnisticu, erudita, zaustavila na oblizekima što poniru iz jezika rođenog, iz onoga što nam je dano prije standarda, a na čemu se gradi i standard i vlastiti stil.
Pišući "Oblizeke Moslavinu za stolom" Božica Brkan sastavila je svoj mozaik baštine, literature, kulinarstva, povijesti jednog podneblja, ali i osobne što je, zapisana, postala intimna, proustovska potraga za izgubljenom Moslavinom. Moslavina Božičinih oblizeka, što se danas razlila u tri županije, a nekoć je bila dijelom Vojne krajine, prije nikako nije uspijevala nametnuti svoje blago, svoje naraštajima baštinjeno ruho, nego je samo u zakucima standardnih izričaja stidljivo čuvala kej, ne iskušavajući mu prečesto snagu stihom, prozom. Stoga kej na stranicama "Oblizeka" to snažnije urasta u standardni izričaj, u izričaj Božice Brkan koji poput svega izvornoga, o čemu je u Hrvatskoj pisala prije nego što je to mnogima postalo trend, postaje lokalna, zavičajna pa hrvatska mjera globalnoga.
Jer što je globalno nema li lokalnog mirisa, nema li oblizeka što ostaju neprolazan miris djetinjstva, miris tople pećnice od koje zaiskri oko i, baš kao s izvora vodom, napija se duha, hrani srce.
U vremenu brzih okusa i recepata koji su počesto više trend kratka vijeka, baš kao lončanica što je o Božiću kupujemo da nam traje koji dan, u vremenu koje je mišljeno da nudi uvijek "najbolje", nedostižnim tako postaje ručno tkanje. Ono što nadograđuje poznatu mustru, što traži novi sklad od, kako Božica kaže, namirnica-riječi koje su osobene dodamo li svoj začin, svoju koruznu odnosno kuruznu kašu ili kuruzne žgance s uzavrelim, tog jutra pomuzenim mlijekom, jednostavno damo li nešto svoje, a neopisivo.
A Moslavina se u oblizekima daje i slatka i slana, i kisela i gorka, postajući prepoznatljivom nižući proustovske madeleine iz stranice u stranicu. Niska, što su je nanizala stoljeća, postala je literaturom, zavičajnom čitankom kojoj je tijesno određenje o odabranim tekstovima za čitanje. U njoj sam i sama iznova našla toplinu ognjišta, snagu dunje na ormaru što tugu jeseni pretvara u vjeru da sve može trajati dulje nego što je moguće.
