U čemu je, k vragu, razlika između Šešelja i Glavaša, egzaltirano će se glede mogućnosti da Glavaš nosi izbornu listu ovih dana zapitati Milorad Pupovac, aludirajući da je svojedobno istu ambiciju imao i Šešelj. Ako su u ovoj priči po Pupovcu Šešelj i Glavaš isti, zacijelo po logici odgovornosti za ratne zločine, onda ta logika nameće pitanje u čemu je razlika između Artukovića i Josipa Boljkovca. Ne otvara li Pupovčeva filozofija more drugih poredbi poput pitanja u čemu je razlika između onih što su u Drugom svjetskom ratu zapalili Boričevac i onih što su u to doba zapalili Glinu? K vragu! Takvo pojednostavljivanje do besmislenosti može nas odvesti u novu programiranu mržnju i tu patologiju treba raščistiti.
Naime, dok su rasprave o ustašama i partizanima danas, hvala Bogu, tek povijest i tako na njih i treba gledati, rasprave i usporedbe vezane uz Domovinski rat igranje su vatrom. Naime, već bi nas sutra, ako ovako nastavi, Pupovac mogao pitati u čemu je, k vragu, zapravo razlika između Mladića i Gotovine? Ako je jedan prononsirani ratni zločinac, pa kao takav ne može nositi izbornu listu, po čemu će Gotovina biti različit u tom smislu ako mu se potvrdi haaška presuda? K vragu! I to je pravi i puni smisao tih čudnih haaških optužnica koje su zaobišle vrh JNA, to je pravi cilj ovih srbijanskih optužnica protiv Šeksa i 40 Vukovaraca, tu se, u tom bljesku iritacije, vide očnjaci stare politike, tu se najbolje zrcali izdaja u trenutku kad smo izjednačili Paulin Dvor i kompletan Vukovar. U čemu je, k vragu, razlika – to je himna Tadić-Josipovićeve politike pomirenja, u čemu je, k vragu, razlika, to je glavni refren pomirenja kako ga vide ljudi poput Pupovca.
K vragu, razlika je golema i mora se upozoriti na nevjerojatnu količinu dvoličnosti koja se sada pokušava legalizirati. Za Pupovca zacijelo postoji kapitalna razlika između Artukovića i Boljkovca jer je po njemu jedan stajao iza programiranih zločina jednog sustava, a drugi je eventualno u obrani počinio zločin. Na stranu što je ta logika defektna kod uhićenja Boljkovca jer ga se optužuje za zločine nakon rata, ali čak i da se spustimo u podrum te pristrane filozofije, čak ni takva logika ne vrijedi za Pupovca kad promišlja u Domovinskom ratu, kad se stvara hrvatska država! Je li možda u tome problem, pa da je Glavaš stvarao Jugoslaviju, onda, k vragu, ne bi bio zločinac? Kao što Tito nije bio terorist u Bombaškom procesu, nego borac za slobodu, ali je svaki hrvatski nacionalist u dijaspori s revolverom u džepu bio zakleti ustaša vrijedan samo metka? Vraćamo li se toj logici? Šešelj i sva ta četnička banda koja je napala Hrvatsku u ambiciji da nam otme dio zemlje i onemogući stvaranje države oduvijek su bili i bit će agresori sa svim konotacijama te riječi. Glavaš, koji je branio Hrvatsku, u toj je obrani odgovoran što nije spriječio neke zločine. Nema kraja ni mjere planetarnim razlikama između njih dvojice! Ta filozofija, prema kojoj su zločini iz Boljkovčeve priče zapravo nevažni segmenti plemenite antifašističke borbe u kojoj se, k vragu, znalo dogoditi da netko izgubi živce, a zločini iz Glavaševe priče sami su sebi svrha, faktična mjera stvari, logična izraslina kod stvaranja takvog nečega kao što je hrvatska država, ta teza vodi samo u nove sukobe. Sličnu logiku nalazimo u riječima Ivana Fumića, čelnika antifašista koji je nedavno izjavio da samo gnjida od čovjeka može svjedočiti o partizanskim zločinima u slučaju Boljkovac!
Ali, Petar Banovac u Hrvatskom listu otvoreno tvrdi da je Boljkovac njegovu ocu automatom raznio pola glave! Je li on gnjida zato što se drznuo reći kako mu je ubijen otac? Dokle može ići ta luđačka logika? Svjedoke Glavaševe, Norčeve ili Bobetkove krivnje antifašisti nikad nisu nazivali gnjidama, oni su redom časni građani i stupovi pravne države, oni su savjest našeg društva, a svjedoci partizanskih zločina koji su spremni o njima govoriti na sudu obične su gnjide! Svjedoci Boljkovčevih grijeha senilni su starci koji se ničeg ne sjećaju i samim su time nedostojni da na njima počiva presuda, a kad je na suđenju Artukoviću svjedoka Truhara odvjetnik zamolio da skine šešir, pokazalo se da svjedok na glavi nema ništa i time je postalo jasno da čovjek koji ne zna ima li na glavi šešir ili nema teško može pouzdano svjedočiti što se zbivalo nekog zimskog popodneva 1942. godine, to nije bilo problematično!
Uza sve to, u posljednjoj reakciji koju je podržao i počasni predsjednik antifašističkih boraca Stipe Mesić udruga antifašista “apelira na svjetsku javnost da se suprotstavi državno sponzoriranom jačanju ustaštva u Hrvatskoj”?! Ima li tom ludilu kraja?
meni je Pupavac i Draža Mihajlović ist samo svatko u svoje vrijeme