Igrom slučaja i rodbinskih veza s nogometnim sucem Željkom Širićem otišao sam nedavno pogledati nogometni derbi između Dinama i Hajduka, što mi je bio prvi odlazak na nogometnu utakmicu nakon valjda 25 godina. I konačno sam shvatio u čemu je štos s tim nogometom, odnosno otkud cijela ta pompa koja ga prati, a koja će se sljedećih tjedana mnogima penjati na vrh glave.
Tamo na utakmici, sve, ali baš sve, bilo je zanimljivije od same igre; navijački cirkus na sjevernoj tribini, spori ulazak torcidaša koji su kapali na južnu tribinu gotovo cijelo prvo poluvrijeme, razgovor nekog upirlitanoga tipa i mlade ženske koji su sjedili pored, vatrogasci i fotoreporteri koji su izmicali bakljama oko travnjaka, catering u ložama, tragikomični komentator na stadionu koji se neumjesno uvaljivao “najboljem direktoru na svijetu” Mamiću..., a na travi nogomet dosadniji i neinventivniji od prosječnoga hakla rekreativaca na lokalnim školskim igralištima!
Tu se dalo jasno vidjeti da je nogomet i većini nogometnih fanova isto tako najvažnija sporedna (!) stvar na svijetu, iako toga možda sami nisu svjesni; običan ventil za ispuhivanje frustracija, opuštanje i zabavu, a u nedostatku dubljeg životnoga smisla postaje surogat i za to. Ono što hrvatski mediji, na čelu s HTV-om, rade ovih dana, kao i uvijek kada su u pitanju kakva međunarodna prvenstva, ista je stvar.
U TV taboru za praćenje SP-a okupljaju se, simbolički govoreći, meštri za vođenje cirkusa na sjevernoj tribini, traže se potpirivači navijačkih vatri, ljepotice za privid glamoura, iluzionisti, medvjedi koji plešu, žene s bradom, dvoglava djeca, vjerojatno će se tu naći i sestre Nanut... Ukratko, napuhuje se veliki balon i neodgovorno nameću očekivanja od reprezentacije koja igra u istoj skupini s Brazilom, a prije neki dan u prijateljskoj utakmici izgubila je od jedne Poljske.
Ne bih htio biti zloguki prognozer, niti se smatram dovoljnim stručnjakom za tu tematiku, ali čini mi se da smo svi zajedno opet, i da ćemo to u svakoj sljedećoj prilici ostati, taoci mita o nogometnoj velesili jer su jednom jedni Vatreni bili treći na svijetu i jer je tadašnjoj HDZ-ovoj politici tada odgovaralo promovirati to u sveopću nacionalnu histeriju.
Poznato je, k tomu, da su sjećanje i nostalgija vrlo nepouzdani i lažljivi svjedoci, a upravo će nam na njihovim iskazima biti oblikovani sljedeći (televizijski) dani. Pa ukoliko vas zbog Zeke i nogometčića ipak ne uhvati histerija, kao što će zahvatiti mnoge koji inače ne mogu shvatiti ni rezultat jer ne znaju da ekipe nakon poluvremena mijenjaju strane, nemojte se zabrinuti da s vama nešto ne štima, da niste kolektivno biće ili da nemate nacionalni ponos.
To će značiti samo da ne podliježete masovnoj histeriji, da očito imate pametnija posla od divljenja milijunašima koji natjeruju kožnu mješinu po travi, ali i da ćete morate tražiti neke alternativne načine da provodite vrijeme jer će vam televizija sljedećih tjedana ponuditi malo toga drugoga.
A sportskim komentatorima, za koje ne sumnjam da će uvijek u sudačkim odlukama, velikim financijskim interesima i ozljedama naših igrača, nalaziti nove izlike za eventualnu lošu igru naših i biti zadnji bedem obrane obraza (barem u očima nas samih), mogu samo poručiti: Božo, Željko, Stjepane, Saša, Drago... Hrvatska je u vašim rukama!
