Da nije zime i da je u Hrvatskoj vječno proljeće, ne bismo ni znali za
krizu s plinom i s grijanjem. Kako se pak nitko nije dosjetio ukinuti
zimu, doznali smo da, ako nema plina, nema ni grijanja. Kada se doznalo
da ruskog plina neće biti dovoljno za hrvatsku zimu, svi smo se
iznenadili. Jednako građani i vlast. Shvatilo se: bez plina iz Rusije
Hrvatskoj prijeti ruska zima. Hrvatska se još jednom našla zatečena i
bez alternative.
Nije toliki problem što se pučanstvo iznenadilo mogućom nestašicom
plina. Bitno je da se nije iznenadila Vlada! A kada je samoj sebi ipak
priznala da se iznenadila, shvatilo se da za krizu nema rješenja. Zima
je poremetila “zimski san”. Da nije bilo ćudljive zime, tko bi znao da
Vlada nema alternative? Ruski je plin tu zapravo više paradigma nego
tek puka ilustracija trenutačnog “stanja fakata”. Prtljanje s grijanjem
je zapravo “stanje svijesti”.
Mentalitet lako-ćemo i bit-će-nekako, kao arhetipske odrednice jednoga
uvriježenoga načina mišljenja, opet su pokazale svoju trajnost. U
vremenu elektroničkih simulacija svih mogućih stanja i predviđanja u
Hrvatskoj se još razmišlja od-danas-do sutra, po matrici “ima vremena”.
Ima li Hrvatska neki središnji institut za strateška promišljanja? Da
ima, grijala bi se neovisna o rusko-ukrajinskim natezanjima. Sigurno bi
imala i suvislu alternativu. Ovako, ima jedino nesuvisle priče.
Ima li Hrvatska, osim ulaska u EU i u NATO, još neki nacionalni cilj?
Može li se s toliko političkog nehaja biti ozbiljnom državom? Hrvatska
još živi u vremenu Petrice Kerempuha, s onom kerempuhovskom “nigdar ni
bilo...” Kao da se u Europu ide s tamburašima, s berdom i bajsom! U
kibernetičkom svijetu mi se još držimo kerempuhovskih dosjetki. Te su
“stare navade” vidljive posvuda, od dna do vrha. Pa i na političkom.
Ako se nešto planira dulje od tri dana, to je već “strateško
promišljanje”!
Kad netko tako razmišlja, može biti jedino zatrpan ruševinama svojih
velikih misli. Zašto i guverner Rohatinski nije zatečen i zatrpan
takvim ruševinama globalne novčarske kize? U zemlji gdje se baš puno i
ne misli, u okružju gdje se i ne misli puno unaprijed i gdje je
pojedinačna autonomija potisnuta “koncilijantnošću”, Rohatinski je
pokazao da se može i promišljati i biti neovisnim, biti pojedinac. U
tom se mentalno-političkom miljeu Rohatinski pokazao kao “stranac u
noći”, kao alternativa. On je pokazao da se i ne mora biti klimoglavac.
Naprotiv, da je imati vlastito mišljenje uvjet da te i drugi cijene.
Mogao je i guverner HNB-a “biti dobar sa svima”, dijeliti klimoglave i
domaćoj i europskoj vlasti. No, pokazao je ne baš raširenu hrvatsku
političku osobinu, tj. da zna što hoće, da ne misli od danas do sutra i
da zna kako postići to što hoće, da ima alternativu. Kriza s plinom
samo je potvrdila mišljenje: “bez alternative mi smo izgubljeni”. Dosad
je vlast malo kada imala alternativu. Kada su prodavane banke, “nije
bilo alternative“, kada su uzimani strani krediti također. Kada se
prodavala Pliva, isto. Sada se tvrdi i da se ni s brodogradilištima ne
može ništa, nego ih “jedino prodati”! Jao alternativi.
U POVODU
