Da Janica Kostelić nije odlučila da se više ne strmoglavljuje niz
planine, vjerojatno bi naši planeri tuđih života već kombinirali i
mudrijašili koliko medalja “mora osvojiti”. Njihovu neumjesnost i
neumjerenost sigurno ne bi omelo ni njezino svojedobno upozorenje
natopljeno gorčinom – da neki misle da je osvojiti olimpijsku medalju
isto kao otići na plac po nekoliko glavica zelja. Janica je otišla, ali
taj manjak mjere je ostao.
On je naša trajnost, ne samo u sportu. Nalazimo ga posvuda. Pretjeruje
se u svemu i svačemu. Pa i do teško podnošljive neumjesnosti. Ne samo
kada su posrijedi život i veselje nego i smrt i žalost. Taj se manjak
mjere ne pokazuje samo u nekoj lagodnijoj, nego jednako tako i u nekoj
tragičnijoj, pa i u tragičnoj situaciji, poput smrti skromnoga i
samozatajnoga Ivice Račana.
I dok je bolovao i mučio svoju muku od muke Ivice Račana stvoren je
javni događaj. Stvoren je dojam da u Hrvatskoj malo što i postoji osim
tragedije toga mirnoga i tihoga čovjeka. Dok se još zlopatio na
bolesničkoj postelji, počele su neumjesne priče o “danu žalosti”!
Ni nakon što se smirio te priče nisu prestale premda nije bilo nikakve
realne osnove, nikakvoga zakonskog uporišta da se doista proglasi dan
žalosti. Kada je objavljeno da je neosporno osobno ljudski smjerni i
javno realni i umjereni Račan otišao s ovoga svijeta, gotovo je namah
stvoren dojam koji je podsjetio na vrijeme kada je “umro drug Tito”!
Dakle, stvoreno je nešto potpuno suprotno stilu života i dojmu koji je
sam Ivica Račan ostavljao i ostavio proteklih godina. Vrhunac takva
pretjerivanja i manjka mjere, a viška stare svijesti i načina
mišljenja, bio je zaključak voditeljice TV Nove, koja je razgovor
posvećen Račanovu političkom životu, završila rečenicom: “Otišao je
čovjek koji nas je učio demokraciji.”
Unatoč tome što samo zlonamjerni mogu sporiti da je Ivica Račan doživio
svoju političku preobrazbu i doista evoluirao u demokrata, ipak se samo
uz pretjerivanje može ustvrditi da “nas je učio demokraciji”! Da kod
nas umjerenost nije vrlina, još se zornije i neumjesnije vidjelo kada
je ministar obrane današnju inačicu nekadašnje čuvene akcije Ništa nas
ne smije iznenaditi priredio za razred svoga sina!
Ministar Berislav Rončević očito u tome nije vidio ništa sporno, da za
prikaz HNOS-ova školskog programa “Što tata radi”, pred sinovu školu
dovede vojni helikopter sa specijalcima!
Tako je II. a, razred njegova sina, vidio što mu tata radi. Da je
ministar u svemu tome vidio nešto sporno i problematično, a pogotovo
nešto što mu može politički naškoditi, sigurno na dovođenje helikoptera
i specijalaca ne bi niti pomislio. No on se samo uklopio u sklonost
pretjerivanju i manjku mjere, koja se u Hrvatskoj proteže od mentalnih
redukcija i činjeničnih iščašenja do nedostatka savjesnosti,
samokritičnosti i prave mjere kao vrline.
Kada bi se u današnjoj Hrvatskoj pojavio Aristotel i počeo zboriti o
umjerenosti kao o vrlini, vjerojatno bi ga mnogi zbunjeno gledali, a
drugi proglasili budalom. Možda bi i slavni Grk, poput svoga
sunarodnjaka Sokrata, bio optužen da “kvari mladež” i s vremenom
primoran da poput njega popije vrč kukute.
U hrvatskom društvu ima više hinjene patetike nego aristotelovske
etike. Više musaveda nego logike. A nerijetko i više tlapnji nego
realnosti. Severina i ne ode na eurosongovsku kič-paradu, a naši
“eurorealisti” proglase da će “Štiklom” pokoriti Europu! Neki nogometni
ne-znam-mu-ime odigra dobro protiv Kamen-Ingrada ili Međimurja i odmah
se za nj “zanima Ajax”! Glave se kod nas vrlo često pretvaraju u
glavice kupusa. Nekada bi bilo mudrije da poput njih i šute.
BIJEDA POLITIKE
