Malo je tema koje u javnosti toliko dugo, premda s prekidima, izazivaju
toliko uzbuđenja kao što je to slučaj sa
Zaštićenim ekološko-ribolovnim pojasom (ZERP-om).
Ponajprije, u javnosti jedva da se doista zna o čemu je riječ (čak,
nerijetko, i među onima koji ovu, gotovo magičnu riječcu počesto rabe).
Najbolje se to iskazuje činjenicom da većina javno-govornika ZERP
takorekuć ritualno povezuju sa suverenošću. Od ribarskih
zastupnika, do onih saborskih, od vladinih funkcionara do
“ljute” oporbe, konsensus (i opet) kao da je
prešutno uspostavljen: “ne damo naše
more!”.
Na pitanje: komu to ne damo naše more, odgovor je bjelodan:
nikomu, dakako. Jer, ne radi se samo o danonoćnoj ugrozi perfidnim
manevrima čitavih flotila slovenskih (ratnih, ribarskih i trgovačkih)
sandolina; ima, jasno je, i drugih kandidata – Mlečićima
nije, izgleda, dovoljno višestoljetno haranje
našom obalom Jadrana, sada se (kao Talijani) pojavljuju
opet, itd.
A zapravo, mitski ZERP obuhvaća morski prostor Jadrana, od vanjske
granice teritorijalnoga mora u smjeru pučine do crte razgraničeu00ADnja
epikontinentalnog pojasa uspostavu00ADljene Sporazumom između SFRJ i
Italije iz 1968. godine.
Površina mu iznosi 23.870 četvornih kilometara; u tom je
pojasu Hrvatska proglasila suverena prava istraživanja i
iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim prirodnim
bogatstvima voda izvan vanjske granice teritorijalnog mora, te
jurisdikciju nad znanstvenim istraživanjem mora, kao i
zaštitom i očuvau00ADnjem morskoga okoliša. Ovaj
pojas ostaje, međutim, morskim prostorom u kojemu sve države uživaju
međunarodnim pravom zajamčene slobode plovidbe, preleta, polagau00ADnja
podmorskih kabela i cjevovoda i druge međunarodnopravno
dopuštene uporabe mora.
U pravnome pogledu riječ je, dakle, o ispunjenju odredbi Ustava (čl. 2,
st. 3) koje govore o “morskim područjima i podmorju
Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa
susjedima”. Radi se, naime, o zaštiti i razumnome
korištenju resursa koji se nalaze u moru (i na dnu). Za to
pak Hrvatska danas nema ni opreme ni planova (ovih je dana postao očit
nedostatak čak i elementarnih planova zaštite u slučaju
brodskih havarija, da se o kompleksnijim problemima i ne govori).
Namjesto pripovijedanja o ugroženoj suverenosti valjalo bi zato
– prvo – sagraditi brodove kojima bi se (razumno)
koristilo ono što more pruža, te one koji bi priječili da se
to zbiva na nerazuman način (što se ne odnosi nužno samo na
strance). Dok toga nema, more će koristiti pretežito talijanske
ribarice, a sprečavat će ih moći (eventualno) samo talijanska obalna
straža. Dok toga nema, najpametnije je stoga postići sporazum sa
susjedima da – i u vlastitu interesu – čuvaju (i
svoj) Jadran jer Hrvatska to – barem još neko
vrijeme – ne može (uglavnom stoga što su se
njezine vlasti – prema običaju – koncentrirale na
simboličke pravne norme ne brinući se odveć o materijalnim uvjetima za
realizaciju njihova sadržaja).
ZERP je, eto, zgodna prijeizborna tema – na samo spominjanje
ugroze suverenosti ili najezde SS-a (slovenskih sandolina) hrvatska
krvca lako proključa. No, sve se ovo zbiva u razdoblju (dugo željenoga)
pristupanja Evropskoj uniji, u kojoj – da se ne zaboravi
– nužno dolazi do zbiljskoga gubljenja (dijela) državne
suverenosti.
ZA PRAVO