Kvalitetan životopis nema nažalost nikakve veze sa znanjem, obrazovanjem, radnim iskustvom, projektima ili drugim potrebnim radnim vještinama, već isključivo s kvalitetom prezimena kandidata. Takvo pravilo, ironični smo naravno, važno je ako osoba ima ambicija zaposliti se u bilo kojoj od Holdingovih podružnica ili nekom od gradskih ureda.
Čiji si?
I nema tu nikakvih psiholoških, još manje testova inteligencije koje primjenjuju brojne profesionalne korporacije, nema očito ni pitanja o iskustvu, ne daj Bože radnim navikama, već jedno jedino: “Čiji/čija si?”
Model takvog zapošljavanja na razini Grada poznat je već godinama. Novinari redovito, svjedoči tome i arhiva, objave barem desetak imena onih koji su po rođačkim nitima stigli do plaće isplaćene iz zajedničke gradske blagajne, samo zato što su “nečiji”. I to “nečiji”, čija krvna zrnca u matici krvi očigledno vrijede više od drugih – dvostruko više ako im se nasuprot nađu obrazovaniji i kompetentniji, ali “ničiji”. Zato ne čudi priča da se po hodnicima gradske uprave, što za radna vremena, što za pauze, susreće cijela obitelj pročelnika za mjesnu samoupravu – Zorana Nevistića. Oni se, očigledno, ne stignu zaželjeti jedno drugoga. Supruga, snaha, šogorica, sin i još jedan sin. Pročelnik Nevistić kaže da tu nema ničeg spornog jer je cijela obitelj prošla na natječaju i zadovoljila traženu proceduru.
Ništa sporno
Šteta da pročelnik ne vidi čitav niz spornih stavaka – od činjenice da je mogao imati privilegiranu vijest o potrebi za radnim mjestom, kao i svim traženim uvjetima, do toga da je znao kako najbolje zadiviti sugovornike na razgovoru za posao. A kako takvi razgovori zapravo izgledaju? Koliko je to čelika na obrazu dok umjesto o vještinama na razgovoru za posao govoriš o tetki sa šaltera ZET-a, stricu iz Vodovoda, bratu iz Ureda za izgradnju, polubratu iz Ureda za energetiku, sestri iz, recimo, Ureda za zdravstvo. Koliko smo nisko pali!•
Odi u ZET pa vidi kako je tamo.