Književni kritičari oduševljeni su osebujnim stilom kojim su pisane kratke priče Mirne Šitum, liječnice koju javnost prepoznaje kao pročelnicu Gradskog ureda za zdravstvo. Ona je u svijet književnosti, uza zdravstveni i politički angažman, ušla 2004. godine zbirkom novela "Naranče i mrtve ribe". O posljednjoj, nedavno objavljenoj knjizi, odrastanju, političkom angažmanu i neprepoznatljivoj strani osobnosti govorila je za Večernji list.
"Tko me je rodio" vaša je druga knjiga. Odakle ta želja za pisanjem?
Nakon objave prve knjige "Naranče i mrtve ribe" došlo je razdoblje u kojem sam se zbog nedostatka vremena i intenzivnog bavljenja strukom i znanošću odmaknula od pisanja proze. Nisam književnik, to nije moje primarno zvanje. Bez obzira na to, bilježila sam razmišljanja o obitelji, o korijenima iz kojih sam izrasla, sjećanja na djeda, oca i majku, opet vraćajući se, kao i u prvoj knjizi, na Hrvatsku i domoljubnu misao s kojom sam srasla i za koju živim otkad pamtim. Tako je u knjizi novela "Tko me je rodio", među ostalim, zabilježeno sjećanje na moju majku koja je kroz svoju duboku duhovnost i neizmjernu ljubav utkala istinske vrijednosti u odgoj nas šestero njezine djece. Pisala sam i o njezinoj osamljenosti nakon što smo otišli iz Ciste Provo na školovanje u Zagreb. Naš odlazak osjećala je kao patnju i žrtvu, što sam opisala i jednom njezinom rečenicom: "Žao mi je što nisam više patila, kad mi je ta patnja toliko dobra donijela."
No i u ovoj knjizi pišete o svojim ratnim danima?
Ima u knjizi i priča kojima se ponovno vraćam u vrijeme Domovinskog rata, pa životnih priča, kroz jednu, barem tako kritičari kažu, jako emotivnu, koja se zove "Pas i čovjek". Govori o kućnom ljubimcu kojeg sam povela, jer ga nisam imala kome ostaviti, u rat. Priča je to o emociji životinje naspram emocija čovjeka, za koju kažem da ima sve dobre osobine čovjeka, a nijednu njegovu manu. Sa mnom prolazi traume rata, plaši se granata, uznemiren je i u tome okruženju on mijenja svoj lik, reakcije. Nakon rata, moj pas koji se zvao Aleks, preživljava, ali bježi, nestaje. Poruka je da patnje koje je donio rat nije mogao izdržati ni pas. A čovjek jest. Zadnja pak priča u novoj knjizi, rekapitulacija je moga života. Jedne zime opraštam se od svoje brigade i potresena odlazim u civilni život, u Zagreb na specijalizaciju. Tako se nižu završavanje specijalizacije, magisterij, doktorat, znanstvene i nastavne titule, ali opet, život nije zaokružen, potpun, opet je traženje sebe, cjelovitog ispunjenja. Procijep je to koji treba ispuniti nečim puno dubljim i onda se rodila moja Marija. Tako da je ova knjiga zapravo zaokruženi životni put i moja zahvalnost za sve što sam proživjela da bih bila nagrađena upravo svojom kćeri.
U prvoj knjizi donosite isključivo svoje ratne medicinske priče. Zašto naslov "Naranče i mrtve ribe"?
Nosi naslov po jednoj noveli iz knjige, prizoru kojem sam svjedočila u Zatonu Malom kraj Dubrovnika gdje sam imala ratni stacionar. Opisuje trenutak kada je ispred stacionara neprijateljska granata pala u more.
Velika količina riba, poput kiše, nakon eksplozije granate u moru, raspršila se po vrtovima obližnjih kuća, uključujući vrt ispred stacionara prepun naranči. Taj prizor, koji je tako hiperrealističan, bio je temelj za naslov te knjige. Označava ljepotu trenutka nasuprot smrti, agresiju ne samo na čovjeka nego i na ljepotu i bogatstvo prirode, agresiju na Hrvatsku. Prva moja knjiga je puna medicine, jer opisuje pojedinačne ratne medicinske priče, a na njih me posebno potaknuo Matko Marušić, moj profesor s Medicinskog fakulteta. On me poticao da iznesem svoja ratna medicinska iskustva, ali i ona koja sam obojila svojim literarnim darom, promišljanjima o besmislu rata, o tome kako su svi ratovi izgubljeni i o tome kako je uvijek rezultat ponižen čovjek i poniženo čovječanstvo. To je poruka te moje priče, tih novela u prvoj knjizi.
"Tko me je rodio" zbirka je od deset novela koje su autobiografske. Autorima je teško izdvojiti najdražu, je li isti slučaj i kod vas?
Marija je apsolutno najemotivnija novela koja je sažela moj život i njegov smisao. S druge strane, moj je život obilježila moja majka koja me svojom ljubavlju pripremila na život pa mislim da je to najsnažnija novela. Kada su književnici recenzirali knjigu, a i oni koje smatram prijateljima, čitali moje tekstove da me ohrabre da je to dovoljno dobro da se objedini u knjigu, rekli su da je favorit priča "Tko me je rodio", ona određuje mene kao osobu i sve ono što nosim u sebi, način na koji živim sadašnjost, ono što prenosim na kćer, da je sve poteklo upravo iz te priče o majci. Stoga se i knjiga zove "Tko me je rodio" po toj priči. Ona cilja na rađanje dvije osobe – tko je rodio mene, ali i tko je rodio Mariju – to je snažna poveznica među tri žene, koja, naravno, osim što je genetska je i emotivna, misaona i sadržajna poveznica između nas tri.
Ciljano ste birali formu novele ili se ona dogodila inspirativno?
Pišem kratke priče koje imaju emotivnu, sadržajno kompleksnu, a opet jednostavnu rečenicu koja bi, kad biste je razvodnili, a osobito kad biste je htjeli objasniti, izgubila smisao i emotivnu jakost. Ja nisam po obrazovanju književnica da bih od ovakvih misli napravila roman, ali čak i da jesam, mislim i dalje da bih se ipak priklonila formi novele jer ekspresivnost koju bi čovjek trebao ponuditi papiru, s tako puno zbijenih, zgusnutih, koncentriranih i čistih emocija, mora biti izrečena u čistoj formi bez ukrasa.
Rečenice su zbijene, zgusnute i sadržajno teške. Takvi ste zapravo vi?
Sigurno da te rečenice dolaze iz mene kakva jesam. Nisam osoba za duga elaboriranja, pokušavam važno sažeti u kratkom izričaju.
To je možda za one osobe koje nisu uvijek "prikladno tlo", na koje će te riječi poput sjemena pasti pa brzo narasti u nešto, teško. Mogu reći da je mojim suradnicima vjerojatno komplicirana osoba koja im nalaže ili od njih očekuje da je brzo razumiju, kojoj te tri rečenice što ih izgovori znače 43 upute. U svijetu u kojem živim, i sama se prilagođavam očekivanjima, nastojim odmah razumjeti i ono što nije izgovoreno, operacionalizirati očekivanje onih kojima je potreban moj angažman. Sve to uz malo riječi, ali to očekujem i s druge strane. Moj način komunikacije izrazito je iskren i u tom smislu može biti težak. Sugovornika suočim sa svojim mišljenjem, naravno, uljudno. To ne mora uvijek biti ugodno, no mislim da se svaka istina može izgovoriti tako da se ne povrijedi, ne ponizi i da uvijek da šansu onom kome upućujete tu istinu da nešto može korigirati i premostiti. Nikada sa zlom namjerom i nikada s točkom na kraju. Volim otvorenost u komunikaciji i ne volim gubitak energije na nevažne stvari. Među svim poslovima koje radim osobito mi je mio rad sa studentima. Nastojim biti njihov učitelj, netko tko ih obrazuje i odgaja kroz otvorenu komunikaciju nastojeći ih ekspresivnošću zainteresirati za ljepotu učenja i posla koji će im biti i zvanje i zanimanje.
Da, obavljate puno poslova – pročelnica ste Gradskog ureda za zdravstvo, radite na Medicinskom fakultetu, na KBC-u "Sestre milosrdnice", kada pišete?
Noću i pred jutro. Malo spavam. Oduvijek sam mislila da je spavanje razdoblje u kojem ću propustiti puno važnoga, tako je to od djetinjstva.
U jednom danu koji kratko traje ima puno formalnih zadaća, rad na klinici, moji pacijenti, studenti, administrativni posao kojei radim, znanost koja stalno ide naprijed i stalno treba čitati, pa i pisati nešto i pokazati svijetu svoje rezultate. Radim s divnim timom u Klinici za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice, nizom vrlo sposobnih, obrazovanih ljudi koje vole svoj posao, stoga sam im dužna dati još više. Pa i na ovoj mojoj dužnosti pročelnice Gradskog ureda za zdravstvo dosta je protokolarnih obveza, pa dan brzo prođe, a noći ostanu za pisanje. Kad sve utihne, onda je to vrijeme za stvaranje, da saberete misli, probudite sjećanja i ponudite nešto izvan medicine i dnevnih, političkih događanja.
Koji biste događaj iz djetinjstva izdvojili za koji držite da vas je obilježio baš takvu kakva jeste?
Odlazak na školovanje u Zagreb. Otišla sam s 13 godina, nakon završenog osmog razreda, a u Zagrebu su me dočekale moje starije sestre i brat. To odvajanje od roditelja, odlazak u veliki grad, čežnja za majkom, onda očekivanja, najprije od same sebe, pa i nikad izgovorena očekivanja roditelja od nas djece. Moji roditelji bili su vrlo zanimljivi. Nikada, kada smo se vratili kući za praznike, nisu tražili da pogledaju đačku knjižicu ili indeks, da provjere jesmo li bili uspješni. To se naprosto podrazumijevalo.
To veliko povjerenje, ali i odricanje da bi nas školovali, mi smo već kao djeca jako cijenili. Uvijek smo prvi dolazili kući jer smo sve ispite dali u prvim rokovima i zadnji se vraćali u Zagreb, jer nismo imali ispite ostavljene za jesen.
Uza sve čime se bavite, odakle izbor da se uključite u politiku i zašto je odabir bio Milan Bandić?
Kontinuirano se odupirem definiranju svog društvenog angažmana kao političke karijere. Gospodin Milan Bandić je jednostavno znao da postoje ljudi, bez obzira na to odakle su, kamo pripadaju, kako politički dišu, s kojima bi mogao uspješno raditi. Ne samo zaraditi politički mandat nego svojim znanjem i ugledom i pomoći u nekim segmentima izvršnog života Zagreba. Neću reći izvršne vlasti, nego izvršnog života Zagreba. Kada je uslijedio njegov poziv, priključila sam se sa željom da pokažem što Zagreb može. I dandanas tvrdim da je Zagreb toliko kapacitiran da uz dobro stručno vodstvo u određenim resorima, a uz veliku potporu gradonačelnika, može barem u 50 posto programa biti uzor na razini Hrvatske. To je ono što me privuklo i ništa više od toga. Stoga sve što radim tiče se zdravstva, medicine, uređivanja i unapređenja sustava zdravstvene zaštite u Zagrebu. Gradila sam svoj put u zdravstvu 30 godina, prošla sam niz uloga i funkcija sve do ove i, rekla bih, uvježbala korak po korak, gledala i učila na tuđim i vlastitim propustima, spoznala važno. Većinu prijedloga koji izlaze iz gradskog Ureda za zdravstvo moraju odobriti i gradonačelnik i ministar zdravlja. Gradonačelnik Milan Bandić je vrlo operativan i podupire sve prijedloge, no zbog kompliciranosti procedura s Ministarstvom često zastajkujemo i čekamo. Mogla bih reći da sam u cijelosti svladala to kompleksno upravljanje, da znam koje su mu mane i kako se mogu popraviti.
Koje je vaše političko opredjeljenje?
Radije bih govorila o baštinjenom uvjerenju, a ne o političkom opredjeljenju. Odgojno i življenjem pripadam demokršćanskoj misli koju naprosto ne promatram kao politiku već opredjeljenje za takav način života.
To je u mojem slučaju duboko ukorijenjeno u mojoj obiteljskoj povijesti, okružju iz kojeg sam izrasla i načinu na koji živim. Ne mogu i ne želim biti drukčija jer bih prestala poštovati samu sebe i ono do čega mi je najviše stalo – svoju obitelj.
>> Protiv otkaza bivšoj upravi Holdinga bila je i Mirna Šitum
