Za tjedan i pol isteći će i četvrti mjesec otkad su u spektakularnoj akciji policijskog USKOK-a uhićeni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, neki od njegovih najbližih suradnika i nekoliko poduzetnika kojima je Bandić, sumnja se, omogućio nepripadajuću imovinsku korist u poslovima s gradom. Ipak, stotinjak dana nakon otvaranja politički najveće i najvažnije istrage u Hrvatskoj još od slučaja Sanader nijedna optužnica još nije podignuta. No, kako se čini, jedna od tih najavljenih optužnica ovih bi dana mogla pasti i prije nego što je formalno podnesena.
Sporna direktna pogodba
Riječ je o slučaju Zagrebački otpad na temelju kojeg je u listopadu prošle godine uz Bandića u pritvoru završio i poduzetnik Petar Pripuz, čelni čovjek i suvlasnik CIOS Grupe, najveće regionalne tvrtke za gospodarenje otpadom i sekundarnim sirovinama. Njih dvojicu tužitelji su osumnjičili da su sklapanjem ugovora direktnom pogodbom o zbrinjavanju zagrebačkog krupnog otpada gradski Holding oštetili za oko 2,4 milijuna kuna, a tvrtki CE-ZA-R, dijelu Pripuzova konglomerata, omogućili 1,63 milijuna kuna protupravne zarade. Već tada pojedini eksperti upućeni u način funkcioniranja sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj izražavali su skepsu hoće li se spomenute inkriminacije moći dokazati, no događaji u posljednja dva mjeseca ne samo da upućuju na to kako u spomenutom slučaju nije bilo nezakonitih radnji, nego i da u spornom poslu Grad Zagreb nije ostvario gubitak, već uštedu, a Pripuzova tvrtka umjesto nepripadajuće zarade, ustvari pretrpjela značajnu neostvarenu dobit. Posljednji u nizu tih događaja novi je natječaj za obradu i zbrinjavanje zagrebačkog krupnog otpada, istog onog kojeg je svojedobno za Zagreb obavljala tvrtka CE-ZA-R. Doduše, ovaj je put posao formuliran putem javnog natječaja, podijeljen u četiri kategorije, a opseg tražene usluge nešto smanjen. Ipak, prosječna cijena zbrinjavanja otpada izražena kroz procijenjenu vrijednost javne nabave iznosi 643 kune po toni, ravno dvostruko više nego što je u inkriminiranom ugovoru grad plaćao tvrtki Petra Pripuza. Dakako, ta činjenica sama za sebe ne ruši inkriminaciju u slučaju Zagrebački otpad, no pokazat će se iznimno značajnom ostvari li se scenarij koji upućeni u tržište gospodarenja otpadom očekuju – a to je da jedini ponuđač i tvrtka koja tolike količine otpada može zbrinuti u skladu sa zakonskim uvjetima na natječaju bude upravo CE-ZA-R. Utoliko, već za mjesec dana mogla bi se dogoditi pravno nakaradna situacija da su Bandić i Pripuz osumnjičeni kako su oštetili Zagreb dogovorivši zbrinjavanje otpada po dvostruko nižoj cijeni od one koju je Grad s istom Pripuzovom tvrtkom ugovorio nakon toga. Ako je to pogodovanje, zaključili bi cinici, živio klijentelizam! Cijeli slučaj, utoliko, mogao bi se pokazati presedanskim, iz više razloga. Osim što se na temelju njega otvaraju logična pitanja opravdanosti razine kaznene odgovornosti izabranih dužnosnika za donošenje loših poslovnih odluka, afera Zagrebačko smeće tako bi mogla rezultirati i širom raspravom o etičkoj odgovornosti tužitelja te o razmjerima adekvatne primjene istražnih radnji s obzirom na razinu sumnje i kvalitetu inkriminirajućih činjenica. Naime, u pravnom smislu istraga i sve mjere poduzete u slučaju Zagrebačko smeće opravdane su samom činjenicom da su provedene na temelju odluke Suda, no rezultira li slučaj uistinu prekidom istrage bez podizanja optužnice, logično je da će se otvoriti pitanja o razini sumnji s kojima se cijeli slučaj pokrenuo. A ta razina, ako tužiteljstvo ne raspolaže nekim dokazima s kojima javnost nije upoznata, baš i nije reprezentativna. Slučaj Zagrebačko smeće zapravo je počeo punih godinu dana prije uhićenja, 21. listopada 2013. godine, kada je inspekcija Ministarstva zaštite okoliša i prirode Gradu Zagrebu izdala rješenje o zabrani odlaganja svih vrsta otpada, osim onog komunalnog, na zagrebačkom gradskom smetlištu Jakuševec. Bio je to dio akcije Zelena čistka koju je Ministarstvo provodilo diljem Hrvatske, a slične administrativne zabrane izdane su i nizu drugih gradova i općina čija odlagališta nisu udovoljavala regulatornim uvjetima. Grad Zagreb našao se u situaciji da nije imao gdje zbrinuti oko 200 tisuća tona raznih vrsta glomaznog otpada, koliko se u gradu generira godišnje. Nakon 21. listopada, kada je zabrana stupila na snagu, ilegalni deponiji počeli su nicati diljem grada, a prvo rješenje gradske uprave bilo je da se dio tog otpada pokuša zbrinuti na deponijima u okolnim gradovima i općinama. Nekoliko tranši otpada transportirano je na odlagalište u Velikoj Gorici, no tada su se lokalni stanovnici pobunili pa je posao zaustavljen. Grad Zagreb pokušao je sličan angažman dogovoriti s nekoliko drugih okolnih općina, no nitko nije bio spreman preuzimati gradski otpad. Doduše, i takvo rješenje bilo bi pravno upitno, s obzirom na to da važeći Zakon o gospodarenju otpadom nalaže da se neobrađeni otpad ne smije odlagati na deponije ako postoji dostupna mogućnost da ga se obradi i oporabi. Zagrebački holding tu mogućnost nema, no ima CIOS Grupa, a zakon ne definira u čijem posjedu ta "mogućnost" mora biti. No, bilo kako bilo, nakon što je pokušaj izvoza otpada u susjedne općine propao, a količine smeća na ulicama rasle, Bandić je odlučio zanemariti odluku Ministarstva pa je organiziran nelegalan odvoz glomaznog otpada na Jakuševec tijekom noći. Ipak, revni građani te su aktivnosti prijavili Ministarstvu, a tamošnja inspekcija Grad Zagreb prekršajno prijavila i naložila im da u roku od pet dana uklone sav glomazni otpad s ulica ili snosi troškove uklanjanja od "treće osobe" koju će angažirati Ministarstvo. Iz današnje perspektive čini se kako bi Bandiću bilo mnogo bolje da je prihvatio blef Ministarstva i prepustio im da sami angažiraju tvrtku koja će otpad ukloniti. Praktički je sigurno da bi to opet bio CE-ZA-R. Zašto? Naime, iako je neosporno kako u Hrvatskoj postoji cijeli niz tvrtki koje se bave sličnom djelatnošću i koje raspolažu određenim kapacitetima za preradu raznih vrsta glomaznog otpada, članak 4. Zakona o održivom gospodarenju otpadom definira da se "obrada otpada mora obavljati u najbližoj odgovarajućoj građevini ili uređaju u odnosu na mjesto nastanka otpada". Pojednostavljeno rečeno, to znači da je za obradu otpada u Zagrebu, ako u blizini grada postoje adekvatni tehnički i tehnološki kapaciteti za to, protuzakonito angažirati pogone u Slavoniji, Dalmaciji ili Istri. Taj zakonski članak, uz velike količine i heterogenost zagrebačkog glomaznog otpada, rezultirao je činjenicom da je, s obzirom na kapacitete i tehnološke uvjete, jedina tvrtka koja je zakonski mogla za taj posao biti angažirana bio upravo CE-ZA-R. A kako je Ministarstvo Gradu izdalo rok od pet dana da ukloni otpad, Grad se obratio Pripuzovoj tvrtki i posao sklopio na najbrži mogući način – direktnom pogodbom. Svaki takav angažman u javnoj nabavi uvijek miriše na pogodovanje, no problem s inkriminacijom u ovom slučaju jest što se ne može pogodovati onome tko je jedini sposoban isporučiti određenu uslugu. A da je CE-ZA-R jedini, pokazalo se već nekoliko puta do sada. Naime, u studenom 2013. Holding je raspisao natječaj za zbrinjavanje glomaznog otpada, na natječaj je pristigla jedna važeća ponuda – ona CE-ZA-R-ova – no natječaj je poništen.
Kazna na izborima
U kolovozu 2014. pak Grad Zagreb objavio je 25 milijuna eura vrijedan javni natječaj za istu svrhu, opet je stigla samo jedna ponuda, opet od iste tvrtke, da bi na kraju taj natječaj bio poništen i to odlukom gradonačelnika. Istog onog koji je godinu dana prije navodno istoj tvrtki pogodovao u gotovo trideset puta financijski skromnijem poslu. Utoliko, teško je vidjeti kako će se dokazati pogodovanje pa drugi mogući krimen ostaje moguća financijska šteta koja je u slučaju Zagrebački otpad Gradu izazvana. Ipak, postoji li uopće u cijelom slučaju šteta?
Tužitelji su je poprilično nejasnom metodologijom formulirali na 2,4 milijuna kuna, navodno uspoređujući CIOS-ovu cijenu s internim troškom zbrinjavanja glomaznog otpada zagrebačke Čistoće. No takva je usporedba besmislena, s obzirom na to da je Čistoća otpad faktički samo prikupljala, odvozila na Jakuševec i tamo deponirala, dok su od Pripuzove tvrtke traženi razvrstavanje, obrada i zbrinjavanje – što je znatno kompleksniji proces.
Za usporedbu, samoborski glomazni otpad također na takav način zbrinjava CE-ZA-R. Posao je dogovoren na temelju javnog natječaja na koji se – gle čuda – javila samo jedna tvrtka. Ugovorena je cijena od 900 kuna po toni, otprilike 250 posto skuplje od onoga što je dogovoreno u Zagrebu. No, je li krug potencijalnih tvrtki koje bi mogle zbrinuti zagrebački otpad mogao biti širi, a cijena niža, da je otpad prvo bio razvrstan na više zakonskih kategorija, za što gradska Čistoća ima resurse? Odgovor na to pitanje dat će najnoviji Holdingov natječaj raspisan do 10. ožujka, na kojem je otpad razvrstan u četiri kategorije.
Ponovi li se situacija sa samo jednim ponuđačem, inkriminacije iz istrage bit će efektivno pobijene. Znači li to i da optužnica neće biti podnesena? Ne nužno, kao i što činjenica da u cijelom slučaju nema protuzakonitosti ne znači i da nema štete za zagrebačke porezne obveznike. Zagreb je trenutačno praktički prisiljen svoj glomazni otpad zbrinjavati uz pomoć tvrtke Petra Pripuza, a takva monopolistička ovisnost teško se može smatrati poželjnom pozicijom.
Ipak, Zagreb u takvu situaciju nije došao na temelju jedne ili nekoliko klijentelističkih odluka gradske uprave, nego je riječ o krajnjoj posljedici višegodišnje potpune neaktivnosti na polju gospodarenja otpadom, razvoja vlastite infrastrukture, znanja i sposobnosti. Kao dugogodišnji gradonačelnik odgovornost za takvo stanje definitivno snosi Milan Bandić, no takvo djelo nečinjenja u pravilu nije kazneni, nego politički krimen.
Poslovnu priliku nastalu nečinjenjem za to zaduženih javnih institucija iskoristio je privatni poduzetnik pa sada na temelju ulaganja i napora bere plodove. Iz perspektive građana Zagreba to uistinu nije idealan poslovni aranžman, no krivca za to ne kažnjava se u sudnici, nego isključivo na izborima.
>> Pripuzova 'poklon-ponuda': Kuna po toni glomaznog otpada
Večernji list se često ponaša kao da je Bandić jedan od njegovih velikih dioničara. Možda i je, hm?