U zemlji kao što je Hrvatska koja, na svu sreću, nema veće nevolje sa
sidom, u svakoj se umjetničkoj obradi toga problema na određen način
očitava i općedruštvena vizura. Posebno ako je riječ o tako bučno
najavljivanu filmu kao što je "Volim te" Dalibora Matanića kojim je HTV
zakasnio obilježiti Dan side, kao što je bilo najavljivano, te smo
njegovom turobnom atmosferom zdrmani u predblagdanskoj pripremi za
božićni smiraj.
Jasno da je Matanić imao svoje viđenje i da njega nije baš fer uzimati
kao nikakav manifest, ali film, možda sasvim slučajno, odražava upravo
to da se sida kod nas još uvijek dobrim dijelom gleda kao sudbinski
usud, kazna odozgora, zbog brzog neodgovornog, nepoštenog, nemoralnog i
otuđenog života. Takav stav, koji se naravno kosi sa svim objektivnim i
svjetovnim shvaćanjima, kao da je nastao u glavi nekog rigidnoga
svećenika, a ne ambicioznoga urbanoga filmaša koji ima za cilj i
osvješćivati svoju publiku.
Da stvar za glavnoga junaka filma bude gora, on je dvostruko kažnjen
zbog toga što ga je otac, uspješni odvjetnik, izvukao od toga da bude
sudski gonjen jer je automobilom pregazio nevinu ženu. Prvo dozna da je
nakon infuzije zaražen sidom, a taman kada se učini da je naučio
živjeti s njom, da je našao novu curu, kada ledenu filmsku fotografiju
namoči malo boja, zgazi ga isti takav tatin sin i tako se taj
metafizički lanac smrti očito nastavlja.
Matanić je definitivno nadareniji od većine domaćih filmaša koji bi
jedva zaokružili i ovakvu priču, a zamjerke se više tiču svjetonazora
nego zanata. Utoliko je više šteta što se Matanić nije postavio malo
naprednije jer ćemo se mi ovdje vjerojatno tek trebati na pravi način
suočavati s jednom od najubojitijih bolesti današnjice, a ona nije
nikakva kazna za one koji, karikirano govoreći, ne mogu izgoviriti
rečenicu, a da nekoliko puta u njoj ne spomenu psa i mater.
Niti je kazna za hedonizam koji se na ovim prostorima još uvijek
gleda kao na veliki grijeh to više nema nikakve veze s
Matanićevim filmom, ali ima s raširenim uvjerenjima niti je kazna
za išta drugo osim za neodgovoran ili neobaviješten stav prema sidi
samoj, dok u primjeru slučajno zaraženih nije čak ni to, nego čista
nesreća.
I dok neki kažu da je seksualna apstinencija jedini način obrane od
side, dotle reklame zbog bolje prodaje erotiziraju gotovo sve. Nekada
su se ljepotice gnijezdile po skupocjenim motociklima ili automobilima,
a kako su većini one ionako bile izvan dohvata moglo se i bez
razmišljanja o dugonogim manekenkama.
Ali, ovih je dana TV program preplavila reklama za jeftine industrijske
tepihe po kojima se tragikomično napadno valja žensko tijelo, pa ako si
danas ne možete priuštiti ni takvo nešto, onda ste stvarno običan
šonjo. Eto, u tom je veličina TV-a! Ne samo da vam omogućuje da
upoznate tko su i što su oni koji na njoj rade, nego vam pomaže da
shvatite i tko ste vi sami.
ta divna sTVorenja
