Vlada Zorana Milanovića šestomjesečno vladanje iskoristila je za samoreklamiranje. Nije dovoljno što se premijer i većina njegovih reklamira po društvenim mrežama, što im je politički marketing važniji od konkretnih djela i poteza. Narodu treba prodati priču da ova vlada radi, čast pojedincima, da je učinila puno, da joj treba vjerovati, da su za sve krivi oni bivši i da će sigurno s njome sada biti bolje.
Zanimljivo, obični ljudi u to nikako da povjeruju. A Vlada kao da vlada u nekoj paralelnoj stvarnosti. Kako i ne bi kad su dobar dojam i lijepa faca bitniji od sposobnosti i rada, i rezultata. Badava Vladi sva tehnologija, jer narod se ne može prevariti, može ga se samo vući za nos, samo dokad? Jer dok premijer i njegovi uživaju u svojim foteljama, država je u sve većoj krizi.
Ivo Josipović trudi se pak biti neutralan, pa u svojoj poslanici poziva Vladu na hrabre i potrebne poteze. I probleme traži u nekim prohujalim vremenima iako su najveći problemi pred nama, danas, ovdje. Jer dosta je bilo vraćanja u prošlost i traženja alibija u njoj za današnje promašaje, nesposobnost i nekompetentnost. Josipović bi kao predsjednik svih hrvatskih građana trebao jasno upozoriti na probleme, bez podilaženja vladajućima u Banskim dvorima, koliko god oni izašli iz iste partije.
Najviše što se može zamjeriti SDP-u, kao i svima vladajućima, jest da u osam godina oporbe nisu napravili baš ništa, nisu se ni na koji način pripremili za preuzimanje vlasti. Ako već nisu svih osam, mogli su posljednje dvije, nakon pada Ive Sanadera, kad je bilo jasno da će HDZ izbore izgubiti. Ni tada im se nije upalila lampica, Milanović se tek polako budio. Dvije posljednje godine u oporbi mogli su već sastaviti više-manje cijelu Vladu, pripremiti zakone, ne mogu se vaditi na neznanje, a ako i ima iznenađenja, kostura iz ormara HDZ-a, njih se ukalkulira kao mogućnost. I ponovljena je greška koja je vlasti stajala Ivicu Račana i zbog koje nije htio u opetovani pokušaj njezina osvajanja. Ovakva koalicija ne može vladati zemljom. Račan nije htio ni čuti više za Čačića i njegov HNS, a Milanović se s njime opet sljubio. I doveo do toga da ne vlada on Vladom, nego njegov samoprozvani prvi potpredsjednik. I da taj drugi čovjek Vlade vedri i oblači, vrijeđa sve oko sebe, vrijeđa zdrav razum, bahati se i sve to koalicija podnosi, ili trpi, baš kao i Milanovićevu aroganciju.
No što je napravila ova vlada? Gospodarski program sveo se na haračenje, na oporezivanje i punjenje proračuna. Šest mjeseci bave se kadroviranjem i političkim čistkama. Ipak, Vladi, ali i Josipoviću, mora se priznati jedno. Svojim su ideološkim lutanjima ponovno otvorili bolne ideološke podjele među Hrvatima. Počelo je s Bleiburgom, a nastavilo se s Brezovicom. Josipović i Milanović pošto-poto komunističku revoluciju žele izjednačiti s Domovinskim ratom. A to nikako ne ide.
Na stranu partizanski pokret i pravi antifašisti, ali antifašizam od 1945. više ne postoji, on je prekrižen crvenom revolucijom koja je zamijenila crni teror. Niti smo dobili slobodu niti državu. A hrvatski branitelji u Domovinskom ratu borili su se i protiv onih koji su na kapama nosili istu tu crvenu zvijezdu. Dok to nekome ne postane jasno, dok se ne rasteretimo ideologija svih boja, nema među Hrvatima zajedništva i sloge toliko potrebnih kako bi iz ove krize izašli što jači. Umjesto toga, Milanović organizirane komunističke likvidacije čak ide relativizirati tadašnjim vremenom.
Inače, ovih dana puna su im usta bila Hrvatske. No kako to da država ima novca za svakakve parade, da Josipović priređuje raskošna primanja, da se može ići i u Brezovicu i na Jadovno, a nema novca da se dostojno proslavi Dan državnosti u Vukovaru? Kakva se to poruka šalje hrvatskom narodu? Zato se ne treba čuditi da narod ne zna što je jučer trebao slaviti!
