Otkriće nove masovne grobnice u Sloveniji još jednom je potaknulo
političare da deklarativno osude svaki zločin i zatraže kažnjavanje
odgovornih, kao i utvrđivanje prave istine. Najvažniji bi trebao biti
pijetet prema žrtvama, bez obzira na to kojoj su strani pripadale.
Svih ovih godina one su često u drugom planu jer se preko njih
sukobljavaju ideologije, a žrtve služe tome da se njihovim brojem
manipulira kako kome odgovara. Upravo sastavljanje poimeničnog popisa
žrtava jedini je način da se izbjegnu bilo kakve manipulacije te da se
one ne prepuste zaboravu. Na to je pozvao i kardinal Bozanić u
Bleiburgu prije dvije godine.
Njemačka, primjerice, ima službu za informacije o poginulima u Prvome i
Drugome svjetskome ratu koja posjeduje abecednu središnju kartoteku s
više od 18 milijuna imena sudionika Prvoga i Drugoga svjetskog rata, 15
milijuna zapisa o njemačkim, austrijskim i drugim sudionicima Drugoga
svjetskoga rata u saveznom zarobljeništvu, 1,5 milijuna zapisa o
stranim zarobljenicima u njemačkim zatvorima, kartoteku ratnih
grobova...
U Hrvatskoj je tadašnje Ministarstvo znanosti i tehnologije u srpnju
2002. odobrilo znanstveno-istraživački projekt “Žrtve Drugog svjetskog
rata, poraća i Domovinskog rata” pod vodstvom dr. Josipa Kolanovića, na
tragu odluke Račanove vlade iz ožujka 2001. o istraživanju stradanja i
žrtava političkog ili državnog terora i ratnih žrtava u 20. stoljeću.
Nositelj projekta jest Hrvatski institut za povijest, a na njemu bi
trebali raditi većinom arhivisti Hrvatskog državnog arhiva i drugih
područnih arhiva. Riječ je o jedinstvenoj bazi podataka u koju je već
uneseno oko 450.000 imena, s tim da tome još ni izdaleka nije kraj, a
onda popis treba i revidirati kako bi se iz njega izbacili evidentni
duplikati imena.
Taj bi popis trebao osvanuti i na internetu kako bi svatko mogao
provjeriti je li u njemu njegov član obitelji koji je bio žrtva, jesu
li podaci o njemu točni ili možda nekoga nema, pa bi ga trebalo svakako
upisati sa svim poznatim podacima. A u Hrvatskoj i BiH, čije područje
obuhvaća baza podataka, gotovo i nema obitelji koja nije nekoga
izgubila od 1941. do danas.
No, o tome koliki je nemar države prema tom projektu, koji bi trebao
biti od nacionalnog značenja, dovoljno govore dvije činjenice. Prvo,
resorno ministarstvo, koje ga je odobrilo, izdvaja za njega – 25.000
kuna!
I drugo, glavni su istraživači četiri umirovljenice koje dokumentaciju
i literaturu istražuju – volonterski! I tu onda pada svaka ozbiljna
nakana da se raščisti s prošlošću.
U POVODU
