Možemo samo fantazirati kako bi bilo lijepo kada bi David Bowie (69) u povodu objavljivanja najnovijeg albuma "Blackstar" neki čudom odlučio krenuti na novu turneju (izričito je rečeno da neće) i došao u Hrvatsku. Dosad nam je gostovao dva puta, ali nijedan od tih trenutaka nije bio baš najreprezentativniji. Prvo se gostovanje, na prepunom zagrebačkom maksimirskom stadionu 1990. godine, dogodilo kad je već ostavljao za sobom svoju komercijalno najjaču fazu obilježenu albumom "Let's Dance" i počeo tražiti puteve izvan srednje struje (iako je koncert vrvio hitovima iz te pop-faze). Drugi su put zalutali u malu dvoranu Doma sportova 1997. godine i ostali neugodno iznenađeni kada su, umjesto "Modern Love", "China Girl" i "Blue Jean", dobili Bowiejev avangardistički izraz kojim je preko drum'n'bass, industrial i noise albuma "Outside" i "Earthling" s više ili manje uspjeha i kreativnih dometa tražio svoj smisao kroz devedesete godine prošlog stoljeća. Nakon toga, smirio je strasti, napravio tri pristupačnija albuma ("Hours", "Heathen" i "Reality") i 2003. povukao se, sve do velikog povratka deset godina poslije albumom "The Next Day". Poglavlje otvoreno tim albumom pokazalo je da, govoreći u klišeju, postoji razlog zašto se vratio: imao je što reći, koliko na stare, toliko i na nove originalne načine.
Isto razdoblje
Takav dojam još više učvršćuje najnoviji album "Blackstar", koji će službeno biti objavljen 8. siječnja. Ako je "The Next Day" bio povratak zvuku iz druge polovine sedamdesetih (albumi njegov ezoterične berlinske elektrofaze "Low" i "Heroes" pa do art-pop remek-djela "Scary Monsters" iz 1980.), onda je novi album "Blackstar" ostao uronjen u isto razdoblje, ali sa znatno fluidnijim pristupom organizacije pjesama, aranžiranja i sviranja kojima se više nego ikad u svojoj karijeri približio strukturi (a ponegdje zbog odličnih "organskih" saksofonističkih dionica i zvuku) jazz-skladbama.
Vidjeti ga treći put u Hrvatskoj u ovakvom izdanju značilo bi možda ponajviše uhvatiti esenciju onoga zbog čega danas Bowieja smatramo jednim od najvažnijih, najomiljenijih i najoriginalnijih glazbenih umjetnika dvadesetog stoljeća, a za takav status ključni su njegovi radovi iz sedamdesetih godina.
Sklonost začudnom
Nakon singla "Space Oddity" (1969.) i kratke kantautorske faze dilanovskog tipa, ali s uočljivim pomakom prema fantastici i začudnom, Bowie je u prvoj polovici tog desetljeća promijenio nekoliko (glam) osobnosti da bi na se vrhuncu tog (prvog) dijela karijere s utjelovljenjem legendarnog Ziggyja Stardusta 1973. povukao sa scene. No umjetnički su porivi bili previše bujni i aktivni da bi to dugo potrajalo. Tada nakon faze "amerikanizirane" rock-zvijezde iz koje datiraju "Diamond Dogs" i "Young Americans", što je uključivalo motanje sa slavnima po Los Angelesu i prvo ozbiljnije navlačenje na drogu, Bowie u drugoj polovini 70-ih ulazi u možda manje masovno prihvaćenu, ali za njegove dubinske poklonike intrigantnije razdoblje kojim je pod utjecajem njemačke krautrock scene uveo rock u budućnost (elektroniku). Presudan je bio odlazak u Berlin, u koji je stigao ozbiljno narušenog fizičkog i psihičkog stanja: spavao je po jedva sat-dva, šmrkao kokain, čitao filozofe, proučavao okultizam, čuvao urin u hladnjaku da bi se štitio od uroka, tražio skrivene poruke na albumima Rolling Stonesa, ozbiljno paranoičan, živio na samo dvije-tri namirnice i kao posljedica svega toga bio sazdan gotovo isključivo od kostiju i kože. Za tu fazu Bowie kaže: "Ozbiljno sam sumnjao u svoj zdravi razum."
Berlin mu je pomogao da se pribere, ali i da napravi čarobne albume "Low" i "Heroes" koji ponajviše definiraju Bowiejev zvuk danas, ali na suvremeni način. Novi album sadrži sedam pjesama; tri smo dosad već čuli (među njima sjajnu nadrealističnu naslovnu skladbu) i četiri noviteta. Nijednu od njih sigurno nećete čuti da je pjevaju natjecatelji "Voicea", ali sasvim je sigurno i to da smo već u prvim danima 2016. godine dobili jedan od albuma godine.
>> David Bowie – Je li bio gay ili je i to bila maska stvorena za uspjeh?
Ne ide na turneje zbog zdravlja - srčani udar. Neće to riskirati, nema te cijene. Prvi jazzy album je još iz 1973. oremoviću, poslušaj mike garsona na aladdin sane. Ovo je tek drugačiji jazz... Koga briga za voice i sličnee besmislice, to je za malo.umnike.