Od trenutka kad je prije 57 godina došla na svijet, babice i majka odmah su znale čime će se baviti naša nacionalna operna prvakinja Ivanka Boljkovac.
– Derala sam se i kao beba. “Dobra je!” govorili su već prvih dana moga života. Djetinjstvo pamtim po pjesmi, kod nas je uvijek bilo veselo, pjevalo se. Nekad su se ljudi družili, subote i nedjelje provodili bi kod obitelji, prijatelja, pa bi svi zajedno u 14-15 kilometara duge šetnje. Nije nam trebala ni kava ni piće – prisjeća se odrastanja u Karlovcu.
O djetinjstvu kaže da je bilo najljepše na svijetu, sretno i veselo, bez obzira na to što nisu imali novca.
– Mami je bilo jako teško, ali nikad to nije pokazivala. Nakon radnog vremena išla bi raditi po kućama, vodila bi me sa sobom, a poslije je još išla sa mnom u šetnju, ali umor nije pokazala – kaže.
Kao djevojčica nije radila nestašluke, ali jednom je zabrinula majku kad je otišla s nepoznatim čovjekom:
– Mama je radila u muzičkoj školi, a ja sam se igrala s djecom i ne sjećam se kako sam otišla s tim čovjekom. Srećom, direktor škole i njegova supruga vidjeli su kako odlazim s neznancem. Gospođa me zgrabila i počela vikati “Što radiš? Mama te posvuda traži!”. Nisam bila svjesna što se događa.
O pjevanju je sanjarila odmalena, ali ne o operi, nego o narodnoj glazbi.
– Kod nas se uvijek pjevala narodna glazba i bila sam sigurna da ću je jednom i ja pjevati. Na jednoj su priredbi tražili pjevače. Javila sam se, dakako, s narodnom pjesmom, i prošla, ali direktor je rekao da moram pjevati klasičnu glazbu. Bila sam silno nesretna, tako dobro mi je išla narodna glazba. U to sam vrijeme počela svirati violinu i nekoliko godina poslije završila i pjevanje i violinu.
Nastupala je i kao koncert-majstor, svirala u triju, pjevala u duetu, nastupala na solističkim koncertima, u zboru... Violinu je zvala “šunkica”, uvijek je nešto svirala i recitirala. Već na drugoj godini Akademije imala je velike koncerte. Nije imala novca pa je radila da bi se školovala, svirala je i pjevala u Zboru RTZ.
Danas kaže da ni jednu svoju ulogu ne bi izdvojila, ali, ističe, što god pjevala, osjeća se predivno. Gledali su je na mnogim svjetskim pozornicama, a posebno pamti onu u Moskvi.
– U dvorani Boljšoj teatra bio je užitak pjevati. Meni je svugdje dobro ako nema mikrofona. Mrzim mikrofone iz dna duše, imam prejak glas pa to s mikrofonima nije tehnički dobro – kaže.
Iza nje su koncerti i predstave po Austriji, Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Francuskoj, Kanadi, Mađarskoj, no nikad zbog toga nije “digla nos”. Kao ni zbog brojnih nagrada koje je dobila.
– Nagrade su mi dugi aplauzi, nasmijani, zadovoljni ljudi koji izlaze iz dvorane ili kazališta – kaže.
Zavist je, nažalost, ipak osjetila. Podmetanja i zlobe, kaže, ima i u otmjenom svijetu opere.
– To mi je neshvatljivo. Mogu s nekim ne biti dobra, znati da mi radi o glavi, ali ako dobro pjeva, to ću mu uvijek priznati. Neću ga poštovati kao čovjeka, ali kao umjetnika - uvijek. Nikad nisam osjetila ljubomoru. Čak sam se pitala što sa mnom nije u redu jer svaki čovjek u sebi ima barem malo ljubomore. Kad je netko bolji od mene, shvatim to kao poticaj da i ja dam svoj maksimum. Kad su me iz Sarajeva zvali da pjevam na njihovoj Olimpijadi, moji u kazalištu su rekli: “Ona je zauzeta, nastupa negdje vani”, a to nije bila istina. Bilo je puno spački, nisu mi predavali poštu, pozivnice, osobne su mi stvari izbacili iz garderobe – kaže nacionalna prvakinja.
U svom je poslu dosegnula vrh, a uz to je i omiljena u svakom društvu. Ljudi joj i na ulici rado prilaze, kao da osjete da će ih jedva dočekati.
– Kažu mi sve najljepše, nemam neugodnih iskustava. Volim se šaliti, pričati, volim veseljake. Rado bi mi i nešto poklonili, ali ja to ne prihvaćam. Dovoljan mi je smiješak, neka lijepa riječ, dodir, stisak ruke. Darovi mi ne trebaju. Ne dao Bog da mi jednom zatreba, znam da ih ima puno koji će priskočiti u pomoć – priča.
Rado će pomoći i mlađima i starijima, to joj nikad nije bilo teško. Uvijek podrži sve što je dobro, posebice mlade koji tek počinju.
– Ako vidim ono nešto u njima, rado ih potaknem da krenu dalje i marljivo rade. Samo tako mogu uspjeti – kaže.
Sretna je što je široj javnosti malo približila svijet opere, pokazala da ti pjevači nisu uštogljeni, nego normalni ljudi kao i svi drugi.
– Možda sam realnija, prizemnija od drugih, zato mi ljudi prilaze. Volim se družiti, biti okružena prijateljima. Ta mi je ljudska crta najvažnija – govori.
S pokojnim maestrom V. Šutejem bilo joj je divno raditi. I danas se u Splitu sjećaju njihova “Don Carlosa”.
– Sjajan dirigent koji je puno pomagao na sceni. Davno mu se sviđala jedna pjevačica. Mogla je raditi što god je htjela, on bi je pratio. Ja sam poludjela i na pauzi mu rekla: “Daj malo i meni muziciraj”. Počeo se smijati, a poslije je ipak i mene pratio. “Eto, tako si trebao od početka”, rekla sam mu. Poznata sam po tome da skrešem u lice sve što mislim. Điđi je bio fakin, ali svi su muški takvi, pogotovo ako imaju tu umjetničku žicu – priča.
U društvu, dodaje, iako voli zapjevati, ne želi opterećivati ljude svojim pjevanjem niti želi da oni nju gnjave.
– To je isto kao kad je doktor u društvu pa ga svi ispituju o svojim bolestima. Ako je društvo spremno za pjevanje, pjevat ćemo, ako nije, nećemo – kaže.
1974. Upis na Akademiju
– Na jednom nastupu u Karlovcu zapazio me Arsen Dedić. Naša spikerica iz Karlovca, Edita Gojak, rekla mu je da teško živim, da s mamom čistim diskoteke kako bismo preživjele, a on je odgovorio: “Sramota, ja ću nešto napraviti!” Pozvao me u Zagreb i pomogao da dobijem stipendiju za nadarene studente, koju sam imala do kraja studija. Od Karlovca sam dobila kredit koji, kako sam prolazila s odličnim, nisam ni trebala vratiti. A uza sve to sam i radila. Mama mi je, čim sam se upisala, darovala zlatni privjesak-ključić i rekla:“Sad si otvorila vrata svijeta. Samo o tebi ovisi kako ćeš dalje”.
1980. Magisterij u HNK
– Bio je Uskrs, 6. travnja, moja prva predstava. U dupkom punom teatru osjećala se pozitivna energija, kao da je dvorana nabubrila od svih tih emocija. Kao da su svi željeli da uspijem. Bila je to publika koja me već slušala na velikim koncertima, Verdijevu “Requiemu”, oratorijima... Divan osjećaj. “Don Carlos”, moja prva arija na otvorenoj sceni, i veliki, ogromni aplauz. Kad sam silazila s pozornice, Krunoslav Cigoj je ulazio i samo je podignuo palac. Dugo su to pamtili i govorili da se ne sjećaju takvog debija. Ni prije ni poslije. Važna je, naravno, i veselica koju smo poslije priredili u mojoj garderobi. Taj sam običaj preuzela od starijih kolegica - iza svake predstave sjednemo u moju garderobu, popijemo, pojedemo... Takva su mi druženja vrlo važna.
1997. Vlak mira
– Nakon povratka iz Vukovara pamtim doček u Zagrebu i zagrljaj s predsjednikom Tuđmanom. Prvi vlak koji je išao u Vukovar. Taj vlak je bio simbol prognanika, a ja sam bila silno uzbuđena i dirnuta. Emocije su i u Vukovaru i u Zagrebu bile snažne, nezaboravne, ponijela me opća radost da je rat konačno gotov. Strašne ruševine Vukovara i danas nosim u srcu. Možda je to najljepša pjesma koju sam ikada zapjevala, puna srca za domovinu. Uostalom, na svojim prvim nastupima još kao srednjškolka i studentica često sam pjevala onu Zajčevu “Domovini i ljubavi”.
Divna osoba jos divnija operna diva u pravom smislu rijeci ❤