Prije godinu dana, kao friški premijer Zoran Milanović nije dobio zvižduke u Kninu.
Ove godine gotovo nitko od okupljenih nije čuo što govori jer su zvižduci bili jači od razglasa. Ključni događaj 18. obljetnice bio je dolazak trojice bivših haaških uznika, generala Gotovine, Markača i Čermaka, i upućen im je dugotrajni aplauz. Zbog njihova se dolaska ovogodišnju obljetnicu svrstava u najdraže.
Josipoviću i Leki nisu zviždali (tek par izdvojenih pokušaja). Naprotiv, dobili su pljesak. To što nije bilo “frontalnih” zvižduka ostaloj dvojici predsjednika, govori da zvižduci predsjedniku Vlade nisu bili ideološki. Nisu mu zviždali zato što je ljevičar, a zviždači desni. Nisu mu zviždali ni zbog njegova odnosa prema generalima. Milanović je i nakon prve grozne presude javno govorio da su nevini. Bio je to stav za aplauz.
Što je to, dakle, učinio nažao ljudima da ga od zvižduka nije mogao spasiti ni njegov patriotizam iskazan prema generalima? Dogodilo mu se opće negodovanje i neraspoloženje prema rezultatima Vlade. To su bili zvižduci Vladinoj politici, učincima u prve dvije godine mandata, novim obećanjima da je sve O.K., da počinju investicije, a svi vide da tonemo. Nezadovoljstvo je to svakodnevnim životom, uništeno je povjerenje u kompetentnost njegovu i njegovih ministara.
Zato narod sada zviždi i traži drugu vrstu Oluje, onu gospodarsku koja će im vratiti dostojanstveni život. A koju Milanović ne može ili ne zna poduzeti. A nema ni Gotovine i Markača koji bi operaciju proveli.
