SUB. 11. 10.
Dodik,
Mesić i Hrvati u BiH
Mesić se okomio na Dodika, predsjednika Republike Srpske. Nazvao ga je
“novim Miloševićem”, drži da
“međunarodna zajednica ne smije više trpjeti
njegove stalne prijetnje referendumom”. Kad bi se, kaže, RS
odcijepila, Hrvati bi se željeli priključiti Hrvatskoj, pa bi se
stvorila “islamska država, nova Palestina”, koja bi
bila “okružena neprijateljima”, bila bi ovisna o
“potpori fundamentalističkih država”, a u Sarajevu
bi bilo “novo terorističko središte”.
Kad god što kaže o BiH, Mesić kao da zna koje je
rješenje najbolje za tu državu i tko je tom
rješenju prepreka, ali nikad ne kaže koje je najbolje
rješenje za Hrvate u BiH, osim što ih upućuje na
“institucije sistema”. No upravo te institucije u
Federaciji BiH, s bošnjačkom većinom, vode prema
“islamskoj državi” u koju se pretvara Federacija
BiH. Mesić je bijesan na Dodika što od takva scenarija želi
sačuvati Republiku Srpsku za razliku od njega i drugih hrvatskih
političara koji Hrvate u BiH prepuštaju pogubnosti toga
scenarija! A možda je bijesan što su mnogi Hrvati u BiH
više nego Mesiću zahvalni Dodiku koji se zbog interesa Srba
zauzima i za hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini.
NED. 12. 10.
Haiderova
“očinska briga”
Različito je u Hrvatskoj popraćena smrt u prometnoj nesreći poznatog
austrijskog političara Jörga Haidera. U jednom naslovu u
dnevnim novinama ta tragedija je “šokirala
Austriju”. Zatim – “Poginuo kralj
Koruške”, pa ”Odlazak
najžešćeg europskog desničara”... Jedne su pak
novine izrazile nesuzdržanu zluradost naslovom –
“Odlazak koruškog Führera”. U
anketama s austrijskih ulica, pogotovo u Koruškoj, vidjelo
se da su ljudi potreseni zbog smrti čovjeka koji je o njima vodio
“očinsku brigu”. Otkad u mišljenjima o
nekom političaru nismo čuli riječi “očinska briga”!
I dok se patuljasti predsjednici najmoćnijih europskih zemalja, poput
Sarkozyja, žene slavnim međunarodnim golišavicama kojima se
ulaguju brinući o septičkim jamama njihovih majki, Haider je, makar u
vrlo ograničenim dosezima, u europsku politiku bio vratio duh i dah
skrbi za zajednicu i njezine vrijednosti. Pa su o tom političaru
“kojeg je volio narod” svi vodeći austrijski
stranački i državni dužnosnici izricali same komplimente, za razliku od
hrvatskih bijednika koji o umrlim političkim veličinama svoje zemlje
pričaju lešinarske viceve.
PON. 13. 10.
Budućnost
Inine nagrade
No dobro! Nećemo sad tražiti dlaku u jajetu pa je naći u Ininoj nagradi
Mirjani Sanader i suradnicima za knjigu “Hrvatska u
antici”. Dakle, ne mora biti da je za nagradu zaslužan
autoričin muž, premijer Sanader, ali se pitam – kome će se
ubuduće dodjeljivati Inine nagrade? Zacijelo – mađarskim
autorima, na primjer piscu knjige o najomraženijem Hrvatu u Mađarskoj,
banu Josipu Jelačiću. I ne bi to bio presedan. Kad je došao
na čelo njemačkoga T-coma u Hrvatskoj, Ivica Mudrinić, kao njemački
plaćenik u njemačkoj tvrtki, ukinuo je pomoć Humanitarnoj zakladi za
djecu Hrvatske koju vodi Ankica Tuđman. To je prirodno. Jer,
zašto bi njemačka tvrtka pomagala hrvatskoj sirotinji!?
Možda sad T-com pomaže neke njemačke zaklade, možda ima i fond za
nagrade njemačkim znanstvenicima i piscima, kao što ih možda
imaju Zagrebačka banka i PBZ za stvaraoce u zemljama svojih vlasnika.
Uostalom, Privredna banka Zagreb, koja je u talijanskom
vlasništvu, svojedobno se proslavila kreditima koje je
davala Talijanima u Hrvatskoj s uvjetima mnogo povoljnijim nego za
Hrvate i druge nacionalnosti. Stranci smo u vlastitoj zemlji!
UTO. 14. 10.
Zvonko
Bušić “dočekan” i u Zagrebu
Ljetos je lijepo dočekan u Imotskome u kojem se školovao i u
rodnoj Gorici, a sinoć je Zvonko Bušić
“dočekan” i u Zagrebu. Nakon klapskih pjesama i
čitanja ulomaka iz “Tvoje krvi i moje”, nove knjige
njegove Penelope, Julienne Eden Bušić, u
“Mimari” je govorio i znameniti američki
zatvorenik. Slušao sam ga u Imotskom i Gorici, a u Zagrebu
mi nije bio “dramatičan”. Iz iznimnosti se vratio u
običnost, iz legende u svakidašnjicu, iz
mučeništva u građanski komoditet. Na kraju svega, možda je u
ukupnoj bilanci sretniji od nas koji smo imali manje-više
miran život. Tko ne bi htio doživjeti onu radost slobode i domovine
nakon trideset godina zatvora kakvu je on doživio!? Ne zagovaram patnju
i uzništvo, samo konstatiram sudbinu. Imamo li mi
“mali” bilo kakvu sudbinu? Nije li cijeli
naš život sitničava sigurnost, izbjegavanje biografije radi
bezbrižnosti? Nije li strah glavni okus svih naših doručaka,
ručkova i večera i jedini vodič kroz cijeli naš život?
SRI. 15. 10.
Kakve
vrijednosti! Daj ubojicu!
Za naše političare, a i novinare koji im se ulizuju, mitovi
su važniji od stvarnosti, privid od istine i riječi od učinka. To se
vidjelo i u slavljenju novih ministara Karamarka i
Šimonovića te ravnatelja policije Fabera – kao da
su već učinili ono što bi tek trebali učiniti! Vrhunac je te
dominacije verbalne sadašnjosti nad crnom
prošlošću (ubojstvo Ivane Hodak itd.) i nad
budućnošću koja se još nije dogodila (kako znamo
da će novi dužnosnici bilo što učiniti prije nego
što to učine?) govor Vladimira Fabera pred policajcima koji
su upravo završili obrazovanje. Bila je to gomila
komunističkih frazetina u kojima se priznaje crno stanje u
društvu, ali mu se suprotstavlja blještavilo
idealnih nakana. Kad nisi uvjerljiv, budi revolucionaran. Dok bi bar
jedno rasvjetljenje nasilja nad Ivanom Hodak, Igorom Rađenovićem,
Dušanom Miljušem, Lukom Ritzom... bilo
dragocjenije od svih Sanaderovih, Mesićevih, Karamarkovih,
Šimonovićevih i Faberovih optimističnih fraza, dotle nam
novi šef policije zamazuje oči socrealističkom retorikom o
“novom sustavu vrijednosti” i “mijenjanju
identiteta policajca i cijele policijske organizacije”. Kakve
vrijednosti, kakav identitet! Daj ubojicu!
ČET. 16. 10.
Zapadno
vezanje i razvezivanje
Mora li sve u zemljama bivše Jugoslavije biti kako to žele
Bruxelles i Washington? Crnogorsko priznanje Kosova samo je jedno od
očevidnih bezobzirnosti u zapadnim pritiscima na te zemlje, među kojima
su i pritisci na Hrvatsku. Crna Gora se jedva na referendumu odvojila
od Srbije, u njoj ima jako puno i srpskog i crnogorskog
stanovništva koje to nije željelo, za to je
stanovništvo neovisnost Kosova jednako bolna kao i za Srbe u
Srbiji. Stoga bi bilo i prirodno i “politički
mudro” da ta država što duže čeka vrijeme za
priznanje Kosova, kako ne bi bilo drame (prosvjedi, policija,
ozlijeđeni, zabrana prosvjeda...) kakva se sada događa u Podgorici. Ne
treba se miješati u događaje u susjedstvu koji nas se ne
tiču, ali smo izloženi istom nasilju u kojem nam se otima sve
što vrijedi: i more, i banke, i strateške državne
tvrtke, i brodogradilišta, i nekretnine... Pa kao
što prihvaćamo to nasilje, i kao što su
crnogorske vlasti prihvatile nasilje u obliku priznanja Kosova, moglo
bi se dogoditi da dijelove bivše zemlje Zapad nasiljem počne
vezati kao što ih sad razvezuje. Sanader, Tadić,
Đukanović... spremni su za sve skinuti gaće.
PET. 17. 10.
Između
Boga i vulgarnosti
“Dvije godine lovio sam Ivanu”. Te navodne riječi
odvjetnika Pavasovića s naslovne stranice jednoga tjednika hoće privući
pozornost čitatelja. Bile te riječi kazane ili bliskom prijatelju ili
novinaru ili bile izmišljene – ovako objavljene
jednako vrijeđaju bolnu uspomenu na ubijenu djevojku Ivanu Hodak.
“Loviti” je metafora kojoj je izvorno značenje
zvjersko – bilo da ljudi love zvijeri bilo da zvijer lovi
svoju žrtvu. S koliko god bezazlenosti taj glagol bio uporabljen za
odnose između muškarca i žene, mladića i djevojke, ili za
bilo koje druge relacije među ljudima, on zadržava zvjersko značenje.
Tko to značenje unosi u uspomenu na nedužnu žrtvu – tu žrtvu
ponižava do lovine, kao što je ponižavana i u podosta drugih
tekstova. Ova je sredina izgubila osjećaj za sveto, za nedodirljivo, za
vrijednost koja je iznad svih nas. Sve je iz njezina privatnoga života,
pa i momci s kojima je hodala, nevažno i neukusno je spominjati od
trenutka kad je kao ubijena mlada djevojka zbog okolnosti u kojima se
zločin dogodio postala tragična zaručnica zgranute javnosti. Između
Boga i vulgarnosti Hrvatska sve češće bira vulgarnost.
TJEDNA INVENTURA
