Bio sam zaokupljen mislima o razgovoru i poslu koji me je čekao u novoj školi kada se vlak uz glasan vrisak i struganje po tračnicama zaustavio na kolodvoru gradića na istoku. Nosnice su mi se napunile mirisom oporog čelika, a oči zapekle od ambrozije uz prugu.
Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi je bio donekle poznat s televizijskog ekrana. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica u središtu grada. Iako ljudi hodaju amo-tamo i rutinski obavljaju svakodnevne poslove, u njihovim koracima nema žurbe. Čak se i žene na biciklima provezu u nekom opuštenom i usporenom kretanju, suprotno zakonima fizike.
Razgovor u školi zakazan je tek u dva sata popodne i ja sam s noge na nogu glavinjao nepoznatim ulicama i pokušavao uhvatiti opušteni ritam grada i shvatiti logiku ravničarske arhitekture. Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše, i svjetlost i sjene, boje zagasite, a sunce je još toplo i mekano obavijalo ramena i ulice. Kožu je hladio vjetrić i donosio miris i svježinu s rijeke.
Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju široku rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju. Bos sam hodao po toplom plićaku dok su mi stopala propadala u muljevitu ilovaču. Osjetio sam davni miris katrana na riječnoj teglenici, pomiješan s mirisom mamaca i riba.
Zaklonjen krošnjom oraha, leđima okrenut muškarac nešto petlja oko ribičkog štapa. Stavlja mamce na udicu. Miriše riba u žutom plićaku.
Kad sam se približio na nekoliko koraka, prepoznah Božu.
Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u N., gdje smo zajedno radili nekoliko godina. Bio je profesor i predavao stručnu grupu predmeta. Puno je čitao i sve ga je zanimalo. Bio je zanimljiv sugovornik i dečko koji obećava. Živio je sam kao podstanar. U slobodno vrijeme boravio je u knjižnicama.
Provodio je dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao, objavljivao u časopisima, a i sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.
Vikendom se otputio na izlet u knjižnice. Najviše je volio onu u metropoli. U svakoj knjižnici imao je nekog anđela koji ga je puštao i u zatvoreni fond, gdje bi nekoliko dana živio uz termosicu kave i sendviče. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša i na šah. Ostatak vremena provodio je za šahovskom pločom.
Igrao je intenzivno šah, organizirao turnire za učenike i sam išao na turnire, pisao o njima za lokalne novine. Zvali smo ga majstor, Božo majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao koji bi ga ispunjavao. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića i nikada nam se nije javio. Pričalo se da je otišao u Australiju, gdje je imao rodbinu.
Kad je počeo rat, vratio se kući, morao je spašavati knjige, jer su i knjige izgubile svoj dom i ležale razbacane i ranjene na ulicama. Neprijatelji su rušili i palili knjižnice, ubijali knjige. Iz pepela ih je sakupljao i pod granatama u kamionu odvozio u svoj grad. Knjižnica je u njegovu gradu izgorjela do temelja, trebalo je koliko-toliko obnoviti bar knjižni fond.
Čuli smo da je u ratno vrijeme radio u svom gradu sve što je trebalo, čistio ulice, popravljao krovove, prozore, pokapao mrtve. Samo pušku nikada nije uzeo u ruke. I puno je bio za šankom, često i ispod šanka, a pred kraj radnog vremena gostionice samo bi se srušio. Nije birao što je pio. U bolnici su ga više puta podigli na noge i vratili u život.
I sada, evo Bože, dvadesetak kila je teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.
– Je l' ima ribe, majstore? Božo, majstore, tu živiš?
Još nije podigao pogled, još me nije prepoznao.
– Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.
– Kako si, kako živiš?
– Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život! – nije se nasmijao pritom.
Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, leptir-mašne, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta. Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima, na donatorskim večerama, humanitarnim aukcijama slika.
Živi i dalje sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli. Bavi se brojkama, pribraja i oduzima. Stavlja u tablice nepouzdane statističke podatke.
Razočaran je i rezigniran.
– Kako zdravlje, Božo?
– Nikome ti ja, moj prijatelju, više ne vjerujem, a najmanje doktorima, i grobarima.
Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače, ali od šaha i Matoša nije odustao.
– Nemam puno vremena, prijatelju, a nemam više ni puno želja.
– To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam i brinem se o bolesnom ocu i tri aronije. Vratio sam se svojima da umrem u tišini i da me smjeste pored moje Zorke. U zemlju i u tišinu, pored majke.
Mi smo tek sjene. Tako to ide, kažu.
– A žene, Božo, što je sa ženama?
– Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice kao na portretima Van Dycka, kao što je bila Matoševa lijepa Jelena.
– Sve me čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Imao sam puno žena, ali ne i ženu.
Mogu i tebi jednu dogovoriti prijatelju, svejedno koju, jer sve su ljepotice slične.
– A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana. A poslije možemo navratiti u kuću u kojoj je, kažu, Matoš noćio kad je bježao iz vojske. Još u ono vrijeme nije želio nositi pušku. Eh, život je tek sjena tajnovitog života, kako reče u onoj posveti Lacku Paviću.
