Nogometni Klub Kurilovec ogorčen posljednjim događanjima koja su ih zadesila odlučio je reagirati i obavijestiti javnost o zakulisnim igrama kojima su nogometni zaljubljenici svjedoci gotovo svakog proljeća. Priopćenje Izvršenog odbora kojeg potpisuje predsjednik Dražen Vujnović prenosimo u cijelosti;
“Oduvijek je tome bilo tako: tko gubi – ima pravo da se ljuti. I zakaj se, prosim vas lepo, onda i mi ne bi ljutili nakon što smo u srijedu, na sam Praznik rada, u živopisnom ambijentu zelenih brega zagorske metropole Krapine, izgubili utakmicu 28. kola Treće NL Centar, protiv domaćeg Zagorca, sa glatkih 3:0 (1:0). Izgubili smo mi i tri dana poslije toga, doma, kontra vodeće Segeste, reklo bi se opet uvjerljivo – 2:4. Logičnim se, naravno, nameće pitanje: a kaj se imate buniti i ljutiti nakon tak glatkih poraza, da je rezultat bil tijesan i na knap još bi vas i razmeli, ali ovak….
Ali mi Kurilovčani, tvrdoglavi, uporni i ponosni kakvi jesmo, ipak se i bunimo i ljutimo jer trpjeti i šutjeti više ne želimo i ne možemo. Naravno da nam se ovo nije dogodilo prvi put, ali je ovom prigodom uistinu prelilo svaku čašu i prešlo svaku granicu sportskog i ljudskog bitka i dostojanstva. U obje smo utakmice, naime, drastično zakinuti i oštećeni, što su blaži oblici činjeničnog stanja koje se ne može prevesti drugačije nego – pokradeni. U Krapini nas je pomoćni sudac Rašić uništio bezočnim i bezobraznim podizanjem zastavice i označavanjem nikome vidljivog i shvatljivog zaleđa, a glavni (kako mu i samo prezime asocira) Komesar još bezočnijom „sljepoćom i šutnjom“, izvlačeći prvi prekršaj domaćih izvan linije 16 metara, dok mu prilikom drugog ni na kraj pameti nije bilo reagirati, kamo li puhnuti u zviždaljku i pokazati na 11 metara. No, zato je, recimo, u drugom dijelu prvi dolazak domaćih igrača u naš šesnaesterac, u 52. minuti, drsko iskoristio za brzopotezno dosuđivanje samo njemu razumljive najstrože kazne.
Doma, pak, kontra sisačke „stare dame“, vjerovali ili ne, opet je prvi pomoćni isti dotični „gospodin“ Rašić (zašto baš on, gospodine povjereniče, zar nema drugih sudaca?), zahvaljujući kojem Segesta dolazi u vodstvo poslije debelog zaleđa strijelca Martinovića. Naša potpuna dominacija u drugom dijelu mirisala je na poravnanje rezultata koje je, međutim, glavni arbitar Jokić, bez da trepneš, spriječio, prvo nedosuđivanjem „svemirskog“ penala poslije starta na Ćosiću, a sve „zabetonirao“ dosuđivanjem više nego sumnjivog „elvera“ za goste u sudačkoj nadoknadi. Uzgred, u drugom dijelu prekid igre je trajao punih 12 minuta (nekoliko intervencija liječnika i brojne zamjene igrača), a glavni je dao do znanja da će se igrati još najmanje – 4 minute?! Duboko smo uvjereni da snimke sa ovih utakmica mogu potvrditi kako prezentirani propusti nisu plod naše mašte ili zablude, no pitanje je tko će si uopće dati za pravo i odvojiti vrijeme da iste pogleda i provjeri?!
Da ovo sve skupa nije tragično, bilo bi komično i obratno, no tragediju cijele situacije čine zapravo radnje koje su joj prethodile. One su uistinu najveći povod, razlog, uzrok i posljedica naše, ne ljutnje, nego dubokog ljudskog i sportskog razočaranja, ogorčenja i nevjerice.
Naime, čim je objavljeno koja će sudačka trojka voditi utakmicu u Krapini, iz redova nadležnih nogometnih saveza (ne)posredno nam je skrenuta pažnja da vjerojatno idemo na put bez – nade. Drugim riječima, u Krapini ćemo imati ulogu i poslanje baš identično onom koje je imao jelen kojeg su vrijedni drugovi dotjerali do same čeke kako bi ga drug Tito lako i bez problema – odstrijelio. Žalosno, ali slične su informacije i „poruke“ do nas stizale vezano i uz naš naredni domaći ogled sa Segestom. Nismo željeli povjerovati u te i takve najave i prognoze jer smo jednostavno vjerovali da imamo momčad spremnu da na prostranom krapinskom igralištu iznenadi domaćina, a sa Siščanima smo bili spremni odigrati „va banque“, pa nek’ pobjedi bolji. No, u subotu u 19,20 sati smo se na jadan i bijedan način uvjerili i shvatili da su naša vjerovanja bila prazno slovo na papiru i da su nadležni nogometni povjerenici i vlastodršci unaprijed skuhali kašu u koju smo mi upali ne baš kao muhe, prije kao mali, bespomoćni mravi.
E, sad da smo i mi baš „vesla sisali“, nismo, pa smo u neposrednoj pripremi ovih utakmica dečke pripremili i za mogući, unaprijed izrežirani scenarij po kojem su iste stvarno odigrane. Stoga ne treba čuditi da dečki na terenu nisu reagirali, još manje protestirali, ni na jednu od ne čudnih, nego bizarnih i neshvatljivih prethodno opisanih situacija, a nisu iz jednostavnog razloga jer su bili pripremljeni za viđeno i suđeno pa si uz sve muke pretrpljene na terenu nismo mogli niti htjeli dozvoliti da se momčad iskartonira i osakati za teške utakmice koje su pred nama i koje odlučuju o našoj sudbini odnosno opstanku u III HNL.
Slijedom svega iznijetog, suočeni s nevjericom, ogorčenjem i konsternacijom svih ljudi u klubu i oko njega, s punim pravom postavljamo pitanje nadležnim nogometnim osobama i institucijama: tko si to i na temelju čega daje za pravo da na tu istu našu sudbinu utječe na opisani, bezočni, bezobrazni i bezobzirni način? Tko je tim „frajerima“ i mešetarima dao mogućnost da iz svojih udobnih fotelja vuku poteze koji će odlučivati o sudbini bilo kojeg kluba pa tako i našeg? Tko su ti pristojno honorirani povjerenici i ini dužnosnici koji posežu za takvom samovoljom i tiranijom koja bi sportu i nogometu trebala biti tabu tema i zabranjeno područje? Konačno, tko su ti vlastodršci iz viših nadležnih institucija koji na sve to žmire, neće ili ne žele reagirati i iz kojih to razloga neće ili ne žele učiniti? Da li su i oni nekome od njih ponešto dužni pa, eto, „ruka ruku mije“, pa svi zajedno ipak u tom kolu plešu zajedno, ne mareći što od nogometnog sporta rade cirkus i žabokrečinu, a od klubova očajnike i bedake?!
Gospodo, kad će se konačno netko nadležan očitovati o ovoj temi i o nizu sličnih koje su sve prisutnije i učestalije u medijima? Do kad će ti silni povjerenici za suđenje i natjecanje raditi svoje križaljke i drmati kako im se prohtije, do kad će se za službene utakmice delegirati suci koji već duži niz godina nose etiketu „naručenih za prljave poslove“ (i to, gle čuda, uvijek baš iste sudačke trojke i uvijek baš u finišu sezone kada se i u vrhu i na dnu mnogima „kroje gaće“)? Do kad će ih se skidati pa vraćati na liste i bezobzirno koristiti sitne „kokošarske“ usluge onih koji nemaju Bog zna kakve ambicije za napredovanjem i čije su karakterne osobine skromne i rubne, a one koji pak žele korak više ucjenjivati odrađivanjem određenih poslova? Do kad će službenim osobama (čitaj: delegatima) biti onemogućeno o viđenom na utakmici, s naglaskom na suđenje, iznositi i pisati istinu i samo istinu, a ne ih prisiljavati da radi daljnjeg opstanka na listi i opetovanog delegiranja, sve anomalije, propuste i evidentne pogreške pokrivaju svojim formalnim, „pišljivim“ i prozirnim izvješćima???
Na kraju svih krajeva, do kad će se spoznaja da je prije svake sezone poželjno obaviti razgovore sa inim povjerenicima, pri tom razmijeniti informacije i „mišljenja“, prezentirati namjere i ambicije u sezoni koja slijedi, pri čemu navodno nije na odmet utvrditi „cijene“ za određene usluge – tretirati kao „javna tajna“? Nisu li tu posrijedi nedozvoljene i koruptivne radnje na koje bi nadležni nužno morali reagirati, ali ih i debelo sankcionirati? Ili je sve to prešutno i uvriježeno pravilo ponašanja za sve one klubove koji bi eventualno htjeli rang više, kao i one koji bi unaprijed htjeli izbjeći brige oko opstanka, pa tko voli – nek’ izvoli!? Ako se bez tog prešutnog pravila ne može gore ni dolje, treba li onda krivnju bacati i optuživati klubove koji to pravilo „poštuju“ i takvu „igru“ prihvaćaju!?
Da nije tužno bilo bi komično i obratno, ali, na žalost, o svemu tome (pre)često odlučuju, kroje i „skrbno brinu“ ljudi koji su tek kraće vrijeme, tek povremeno ili uopće nisu bili akteri i dužnosnici u amaterskim klubovima kakvima pripada i naš. Klubu koji danas ima registrirana 263 igrača (23 seniora i 240 igrača mladeži), njih tridesetak na „posudbi“ u ostalim turopoljskim klubovima i dvadesetak u dobi 5-6 godina koji se već marljivo uče loptanju, klubu koji ima petnaest trenera, veliki sportski objekt i ukupno četiri terena koje svakodnevno treba održavati. Klubu koji se nije ustručavao organizirati jedan od najvećih međunarodnih turnira limača na ovim prostorima, kako bi promovirao svoju domovinu i svoj kraj, ali i ponešto privrijedio ne bi li uspio zatvoriti godišnji financijski proračun, za koji članovi Izvršnog odbora, treba li to uopće posebno naglasiti, uistinu moraju „krv pišati“ ne bi li u tome uspjeli.
A onda će vam netko iz kruga tih samovoljnih dužnosnika i vlastodržaca bez problema poslati račun na besramni iznos od 6.500,00 eura samo za članarine i registracije tih brojnih mladih igrača, a prethodno takse i naknade službenim osobama potezom pera povećati za 50% (pa kaj bi mi šteli u klubovima, pa i kruh i mleko su otišli gore i poskupili…)….Izbora jednostavno nemate, snađite se kako znate i umijete jer vam nad glavom već sutra visi mač moguće suspenzije zbog nepravovremenog plaćanja. Ponavljam, izbora nemate, preživjeti morate…kako, toga ponekad ni sami nismo svjesni.
Ali, zato smo i te kako svjesni te u ovoj prigodi naglašavamo kako više nismo spremni tolerirati i preživljavati situacije u kojima će nam ti isti ili srodni dužnosnici delegirati i slati službene osobe (čitaj: suce i delegate) baš „po narudžbi“, baš po unaprijed skrojenom scenariju u kakvom smo, na žalost, bili prisiljeni sudjelovati u Krapini protiv Zagorca i doma kontra Segeste. I slaba su nam pri tom utjeha bile riječi bivšeg predsjednika krapinskog kluba: „Dečki, ja vam se ispričavam, ali s tim svim stvarno nemam ništa…“. Ili domaćeg „vječitog“ kroničara sportskih i nogometnih zbivanja, bivšeg golmana istog kluba: „Dečki, stvarno ste bili bolji, ali…..“. Još su nam manja utjeha bili smijeh i nevjerica neutralnih gledatelja na utakmici protiv Siščana, vezani uz prije navedene sudačke odluke, kao i bijes i ogorčenje domaćih članova kluba i kibica s kojim su iste odluke otvoreno popratili.
I čovjek se onda na kraju priče i više nego s pravom pita: kakvog to sve skupa zapravo ima smisla? Kakvog smisla ima voziti se autobusom na utakmicu i igrače tijekom vožnje pripremati na spoznaju da se svi skupa zapravo vozimo ususret – nemogućoj misiji? Je li klub o kojem svakodnevno brinete i nad kojim svakodnevno strepite u funkciji raznih saveza i silnih povjerenika i dužnosnika ili bi možda ipak trebalo biti – obrnuto? I to dužnosnika i povjerenika koji će istovremeno bez problema zažmiriti na činjenicu da ima i onih klubova koji baš i ne ispunjavaju sve kriterije natjecanja, nadasve one vezane uz neodigrane, ali zapisnički odrađene i pokrivene utakmice mladeži…?! Nije li napokon došlo vrijeme da se tim pojedinim samovoljnim silnicima i vlastodršcima podrežu krila i pokaže put prema izlaznim vratima, ako ni zbog čega, ono zbog vraćanja izgubljene vjere u sve ono što bi u nogometnom sportu trebalo imati etiketu – čisto, pošteno i pravedno….pa nek’ pobjedi uistinu bolji. Ali i zbog te silne vojske bedaka i volontera koji nogometni sport i svoj klub doživljavaju isključivo kroz prizmu odanosti, strasti i ljubavi, istinske i iskrene! A kojih je, upravo zbog svega navedenoga, iz dana u dan, na žalost, sve manje i manje…
U vjeri i nadi da ovaj naš vapaj neće proći nezapaženo i završiti u nogometnom košu te da isti neće skončati po onoj „karavane prolaze, a psi i dalje laju…“, s pravom očekujemo argumentirani odgovor od bilo koje nadležne osobe iz te naše velike nogometne obitelji. Gospodo, onog tko se „drzne“ odgovoriti, slobodni smo unaprijed, vrlo rado i bez ikakvog ustručavanja proglasiti nogometnom osobom – ne godine, već desetljeća!
Srdačni sportski pozdrav iz Kurilovca – Turopolja srca! S poštovanjem…. Velika Gorica, 06.05.2024. Predsjednik Izvršnog odbora, Dražen Vujnović."
