Najomiljenija, najdohvatnija i najsigurnija gljiva u hrvatskoj kuhinji nije, kako biste pomislili koliko se o njoj priča, ni tartuf, a ni vrganj, koji se uz sunčanicu, puzicu, trubaču najradije bere, nego šampinjon. Prema općemu francuskom imenu za gljivu pogrešno nazvana uzgojena pečurka, bukovača, zatim shii-take ili mirisna aniska, o ljekovitosti koje se ispredaju čudesne priče, a sve je češće uzgajaju čak i u vrtovima, "posađenu" u drvenim oblicama i panjevima, životno su opredjeljenje obitelji Fridrih.
Već četvrt stoljeća Fridrihovi, gospodin Ivan i gospođa Marijana, hrvatsko tržište opskrbljuju omiljenim plodovima. Sada već primjerice po 20 tona samo šampinjona u tjednu! A na pitanje gdje sve prodaju, smiju se, odgovaraju kako bi im vjerojatno bilo lakše odgovoriti gdje ne prodaju. S jednakom strašću sesvetskokraljevečki gljivari govore o kompostu i miceliju kao i o kakvoći svježe gljive ubrane u njhovim gljivarnicima u Dumovcu i Kapelici.
Slijedi ih već i druga generacija jer kći Ivana Džidić nakon diplome inženjerke agronomije također radi u njihovoj tvrtki Fridrih, kao i sin Petar, uza studij ekonomije. Da gljive Fridrihovima nisu samo posao pokazuje i to što se često iz šetnji po šumama u Gorskom kotaru, gdje imaju vikendicu, vraćaju s košaricama punim šumskih gljiva.
Od 55.000 vrsta gljiva samo ih je 2500 kulinarski zanimljivo, a niti trideset ima doista praktično neku važnost. No na stolu su uzgojene gljive vrlo zahvalne, jer se mogu pripremati cijele godine, od početka do kraja obroka bivajući predjelom, juhom, umakom, gulašem s mesom ili samostalno, rižota, pa čak i pićem, desertom ili začinom. Kako, pokazali su nam po vlastitim obiteljskim recepturama omiljenih jela, jer gljive jedu često, mnogo i pripremljene na različite načine, od svježih do sušenih, od carpaccia do pohanih na bečki ili pariški, a od deset najboljih iz Blagdanskoga stola predstavljamo jedan.
