Često se budim noću. Ne mogu spavati. Ostajem budan do jutra. Snovi me
izbjegavaju. Pronašli su nove adrese. Ostaju obrisi poput
akvarela. Slika plavetnila. Slika tame. Glava zaronjena u mokri jastuk.
Prevrtanje tijela. Nemiri. Grč u nozi. Bol.
U početku nisam znao zašto se budim noću onako znojan,
oneraspoložen. Okrivio sam godine koje donose svoje muke. Godine i
promjene u životu koje nas metu i prevrću kao mrvice kruha na podu
nemoćne pred metlom. Nemoćne na promjene. Nejake. Teško je
muškarcu spoznati da je samo mrvica. Dug je put do spoznaje.
Kad prevališ četrdeset godina, snovi se prorijede,
iščeznu. Ostaje nesanica, hladan znoj, bdjenje do jutra.
Javi se glas u uhu. Tih. Zove te. Skoro nečujno. Poput
šapata kiše. Polako prepoznajem glas koji
preplavljuje tijelo slikama, mislima. Likovi zamagljeni, bezglavi
iščezavaju prolazeći kroz zidove kuća, izviru iz pločnika i
drveća. Glas se pritajio u uhu da bi u nekoj od sljedećih noći izronio.
Polako zašušti pa opako zaore nutrinom kao
oštar plug, spusti se venama, preplavi me. Prekrijem glavu
pokrivačem. Ne mogu se boriti s nesanicom. Jača je od mene. Ne
uzvraćam. Tijelo se predaje. Udarac za udarcem tek osjetim noću.
Otkazi, planovi, neizvjesnost, prekovremeni rad nakupe se i razbude me.
Pred zoru izviru trenuci kad nemirno lutam mjestima na kojima sam
pronalazio sreću. Srećem ljude kojih nema i one na koje sam zaboravio.
Blijeda i hladna tijela klate se na granama ogoljelog hrasta kao na
vagi. Meduza čuva stablo. Lista knjigu života pretvarajući njene
stranice u sivi prah. Pronalazim rubove nedovršene priče u
jastuku mokrom od znoja. Ispod jastuka skrivam mali žuti ručnik.
Obrišem čelo i natopim ručnik tajnama.
Nesanica me muči već mjesecima. Ne pijem tablete za spavanje. Ne pijem
tablete za smirenje. Moj demon se ionako razbaca u meni i probudi me.
Kao da me sprema na tihi odlazak. A ja, kao da želim sve pospremiti i
napraviti neki red kojeg nije bilo godinama. Za svaki predmet
pronalazim mjesto, svaku riječ vežem za ime.
Ne spavam noćima. Brzo zaspim, odspavam tri-četiri sata i probudim se
odmoran. Previše mi se često to dešava. Budnost.
Nesanica. Budim se već oko dva sata ujutro i ležim do pet,
šest sati čekajući prve zrake sunca. Osluškujem
kako se budi ulica. U pet sati susjed počinje puniti kombi
košarama sa svježim kruhom koji razvozi gradom. U pola
šest čujem otvaranje susjedovih vrata. Susjeda odlazi na
posao. Ustajem. Teško ustajem. Moje ustajanje nije nalik na
ustajanje mladića mamurnog od vina ili ljubavi. Ustajem polako i
oprezno. Izbjegavam nagle trzaje. Nekad sam iskakao iz kreveta. Sada se
pridržavam za krevet i polako podižem tijelo, spuštam nogu
po nogu na pod. Boli me svaki mišić. Sjednem na rub kreveta
i obuvam čarape. Polako. Ne mogu se sagnuti. Prerano je za sagibanje.
Oko podneva možda bih se i mogao sagnuti. To su znakovi ranih
pedesetih, tješim se. I danas ću sjediti deset, jedanaest
sati za stolom u kancelariji dok će tijelo biti jedan skupljeni
mišić. Kao kad stisneš šaku i ne
daš nikome da je otvori. Sav skupljen u se teško
ću ustati i polako otići kući. Ulicom prema suncu koje tone polako iza
zvonika male kapelice na kraju grada. Osjećam se poput smežurane
jabuke. Sav sam se skupio u se. Povukao kao puž u kućicu. U kancelariji
šutim. Ne prepoznajem se. Nije to mudrost srednjih godina,
mudrost životnog iskustva. Povlačenje prije sliči na borbu za
preživljavanje.
Teško ustajem sa stolice. Stolica me vuče k sebi. Stolica i
ja smo u simbiozi. Jedva pokrećem tijelo. Tromo je poslije deset sati
sjedenja. Trebao bih otići na masažu. Možda se bar leđni
mišići opuste, pomislim. Možda bi nestala tromost.
Demoni nesigurnih dana, testiranja izdržljivosti mozga, demon
prekovremenog rada, demonskih radnih planova, demon straha dopratili su
me do kuće. Još jedan projekt za dovršenje prije
spavanja i san se kao slak lijepi za mene. Više ne znam za
sebe. Ne prepoznajem sjene koje me zaobilaze. Sjenu žene, sjenu djece.
Svijet oko mene je nerazumljiva buka kroz koju prolazim kao da prolazim
kroza zid. Čujem glasove koji mi se obraćaju, ispituju. Ne odgovaram.
Nevidljivi su. To su sjene koje samo šušte
prostorom koji dijelimo. Završavam posao. Nestajem iz
njihova svijeta. Poravnavam postelju u koju se bacam umoran. San dolazi
kao brza smrt. Pokrivam se lakim snom.
Često se budim noću. Pokušavam završiti
nedovršene priče. Brišem znoj sa čela. Preokrećem
se. Polagano. Da ne razbudim bol u leđima koja me proganja već nekoliko
dana. Oprezan sam. Čak i u svojim noćnim morama. Pred jutro dolaze
posjetitelji. Nenajavljeni... Posjetila me majka. Sjedili smo u vrtu
ispod marelice i gledali oca kako pumpa i raznosi vodu u limenim
kantama do gredica i zalijeva vrt. Šutjeli smo i jeli
marelice. Oko nas je trčkarao mali crni jazavčar sa smeđim paležom i
lovio se za rep. Sunce je bilo na zalazu i blijedi mjesec skrivao se
iza oraha. Popeo sam se na orah da otpilim suhu granu koju je slomila
oluja. S oraha je pucao pogled do rijeke i dalje. Tamo iza sunca
prostirala su se brda koja nikada nisam obišao. Bila su na
dlanu. Slika nestvarna. Prvi put sam vidio brda preko rijeke s malim
bijelim crkvicama na vršcima njihovih prstiju.
Šiljci tornjeva kao da su pridržavali oblake, a sunce veliko
i žuto nadvilo se nad njih kao ogroman cvijet.
Već iduće noći našao sam se u hotelskoj sobi. Blijede,
isprane tapete s uzorkom i plijesan u kutu. Vjetar se kroz
odškrinuta vrata terase poigrao s narančastom zavjesom i
donio u sobu miris borovine izmiješan s mirisom
školjki koje sam izronio i ostavio na terasi. Tatjana je
izašla iz kupaonice omotana hotelskim ručnikom a za njom je
istrčao Zdenko navlačeći na brzinu kupaće gaćice. Pojurio je do terase,
zgrabio ručnik s ograde balkona i otišao na plažu. Tatjana
je legla do mene. Stala me ljubiti. Osjetio sam njene bradavice na
leđima. Nisam se usprotivio mada sam znao da je tren prije bila sa
Zdenkom. Njihovi glasovi još su ronili u mojoj
ušnoj školjki. Nisam shvatio zašto nas
je obojicu voljela rušilačkom silinom i naposljetku
ostavila. Mrzio sam Zdenka isto koliko i on mene. Tatjana je jednog
dana jednostavno nestala.
Nije me iznenadio njegov dolazak u moj noćni život. Dugo smo
razgovarali. Isus je stajao pored moga kreveta. Tih i smiren. Prenosio
je blagost i unutarnji mir u moje misli i tijelo. Duboko je
zašao u me i iscijedio riječi koje sam
prešućivao, a koje smo Isus i ja godinama znali a nismo ih
dotakli u našim malim noćnim razgovorima.
I dalje se budim noću. Iako ne tako često kao prije i ne budim se u
znoju. Čini se da sam bolje. Sada putujem. Ispočetka sam birao mjesta
koja poznajem. Ulice, plaže, ljude. Otac i ja vozimo se biciklima kroz
polje do rijeke. Visoka žuta žita i cvrčak, ljetni dan. Stari, isprani
ručnik prebačen preko guvernala na poni biciklu. U ručniku umotan pojas
za plivanje. Rijeka. Hladna, široka, duboka. Neukrotiva.
Spuštam se rijekom. Mašem rukama. Pomalo se
sramim pojasa. Otac me, po tko zna koji put, uči plivati.
“Ne ide se do vode na blagdane”, opominjala je
majka jer su se trojica susjeda utopila na blagdan Velike Gospe u
rijeci.
U rijeci je ograda. Osjećam sigurnost. Neće me bar rijeka odvući
daleko. Otac drži pojas u zraku. Plivam bez pojasa. Plivam. Možda
nespretno, plivam u opasnoj rijeci. Otac se smije. Predvečer se vraćamo
u grad koji izranja iz žitnih polja s kulama i zvonicima u pastelnom
plavetnilu neba. Otac odlazi zalijevati vrt. Sjedim u
dvorištu i osluškujem kako pumpa vodu dok čitam
avanture Kapetana Marka i žalosne Sove. Majka me tjera da pomognem ocu
napumpati vodu. Cupkam u blatu i pumpam vodu. Raznosim kante. Baka
izlazi iz šume malina i ribiza. Dodaje mi šaku
punu bijelih jagoda mjesečarki. Blaga je noć obasuta tišinom
mirnoga grada. Tek susjedova mačka na krovu drvarnice remeti sklad
mirne večeri dok se pomiče napukli crijep ispod nje.
Pred jutro osjetim umor. Nastavio bih spavati da ne moram na posao. Tek
poslije besane noći polako mi dolazi san. Odlazim u kuhinju i kuham
kavu. Šest je sati. Stavljam šalicu s kavom na
stol između poslaganih knjiga, računa, papira, negdje između lap-topa i
printera, ispod listova biljke koju sam dobio prošlog
Uskrsa. Dižem rolete i otvaram prozor. Vrt je drugačiji. Mlada stabla,
nova ograda. Nema stogodišnje jabuke koju je prepolovio
grom. Ne sjećam se kada smo je srušili, iskopali. Nema malog
bijelog paviljona od brezovog drveta, velikog oraha. Uz ogradu su
čempresi. Podsjećaju na groblje. Sunce ulazi u sobu kroz otvoren
prozor. Sjednem na prozor i gledam vrt. Slike mi se vrte u glavi nekom
preciznom kompjutorskom animacijom. Prisjetim se jame pri kraju vrta iz
koje smo iskapali pijesak. “Ovo je bilo korito
rijeke”, rekao je otac. Ovo je bilo moje more, pomislim.
Noćas sam otputovao u Toledo. Blijedosiva brda i grad od čipke razbacan
po brežuljcima. Rijeka Tajo kao obrub oko grada. Autobus nas je
serpentinama doveo do parkirališta. Penjem se na brdo do
ulaza u Toledo. Prolazim ponovo kamenitim ulicama. Dolazim do trga
ispred crkve Santo Tome. Stojim u redu i ulazim da vidim El Grecovu
sliku Uskrsnuće grofa Orgaze. Obuzima me mir. Spokojstvo. San. Nađem se
zapleten u pupkovini kojom je duša dobrog grofa u liku
djeteta prenesena na nebo. Ne mogu se izvući iz oblaka pupkovine.
Mekano je i toplo, slano. Nekako ugodno. Čuje se pjev anđela. Slike
sveca u zlatnim haljama postaju nejasne. Ponovo sam u majčinoj utrobi.
Provlačim se nesigurno u drugi svijet.
Ponekad se probudim noću. Pokušavam pronaći mjesta koja sam
obilazio u bdjenjima. Nekako su daleka. Mutne slike. Usporeni film
izbljeđuje. Ustajem. Odlazim u dječju sobu. Prekrijem kćer i brzo
utonem u san o mjestima iza sunca.
PRIČA nagradni natječaj