Da je Cvjetko pljunuo na jednog od brojnih policajaca koji su
štitili sudionike Gay parade, dobio bi udarac pendrekom po
bubregu ili glavi (ovisno o položaju u kojem bi se našao
izbjegavajući udarac), priveli bi ga u policijsku postaju i ubrzo
pustili, nakon što bi objasnio da je namjeravao pljunuti
jednog od mladića koji ga je pratio u stopu, gađao rajčicama, unosio mu
se u lice i bezočno ponavljao: “Pederu! Pederu!”
Ali on je sočnim mlazom hračka, nepogrešivo usmjerenim,
pogodio lice razbjesnjelog mladića. Pogriješio je. Trebalo
je mirno i dostojanstveno podnijeti mrke poglede i pogrdne uzvike
pojedinih građana koji su se zaustavljali promatrajući tristotinjak
sudionika parade – većina s vidljivom nelagodom –
povorku lijepih mladića i djevojaka na putu od Jelačićeva trga, preko
Zrinjevca, do željezničke stanice. Što je drugo mogao
očekivati od pojedinaca iz razbjesnjele ili, tek dijelom,
ravnodušne gomile? Ta još prošle
godine od njega bi okretali glavu i njegovi najbliži: prijatelji,
sestra, roditelji!
Cvjetko je u tom času zaboravio da za homoseksualce ni na
bivšem Trgu slobode još uvijek nema slobode, a
kamoli u sporednim ulicama, u kojima su se razmrvili sudionici parade,
nakon što se glavnina paradera rastepla, razišla,
razbila, a on namjeravao ući, uzbuđen i oznojen, u bife, koji je
ugledao, na pivo.
Nije zamijetio trojicu mladića, njegove dobi, koji su ga slijedili,
niti je među njima prepoznao onoga koji ga je gađao trulim rajčicama i
nazivao pederom, a koji su ga, krijući se, pratili a prije ulaza u bife
grubo zaustavili. Teško je opisati ono što je
vidio u njihovim očima, mnogo lakše ono što je
osjetio – udarac tupim, tvrdim predmetom u glavu (kasnije će
se ustanoviti daje to bila bejzbolska palica, u zemlji u kojoj ona
više služi nasilnicima nego
športašima). Dvojica – debeljko posve
ćelav ili obrijane glave i drugi, odjeven u kožne hlače i prsluk
– čvrsto su ga pridržavali iako ga poslije prvog, preciznog i
dobro odmjerenog udarca više nije trebalo pridržavati. Od
siline udarca pao je na zemlju, zapravo na asfalt. U zjenama
“nebo blago se okrenu” (rekao bi pjesnik Goran,
opjevavajući žrtvu). Oni prozaični rekli bi da je u pol dana vidio sve
zvijezde...
Nekolicina se građana zaustavila u prolazu mirno promatrajući prizor,
nitko da se umiješa i zaštiti ga. Ipak, nasilnici
su željeli izbjeći ulicu pa su ga uvukli, kroz haustor kuće ispred koje
su ga tukli, u maleno četvrtasto dvorište. Dok se prve
znatiželjne glave pojave na prozorima, dok tkogod od njih pozove
policiju i oni dođu, progonjeni će biti kažnjen, a oni će se izgubiti u
gradu.
Prestali su ga tući. Okrvavljen, s torbicom od umjetne kože koju je
nesvjesno stezao uza se, Cvjetko je bespomoćno ležao. Jedan od
nasilnika primijetio je u dvorištu crpku za vodu. Odvukao ga
je onamo, bacio pod svijenu gusanu cijev i počeo crpsti vodu.
Hladni mlaz ubrzo ga je povratio u stvarnost, u bol.
U nesvijesti ga ništa nije boljelo.
– Pederčino! – unio mu se u lice onaj s palicom.
– Tko ste vi? – promucao je Cvjetko. Istog trenutka
prepoznao je mladića koji ga je na Zrinjevcu nazivao istim imenom.
– Mi smo terminatori! Oni koji bdiju nad čistoćom ljudskog
roda, oni koji zlo sjeme gaze u začetku da ne bi isklijalo, ojačalo, u
korov se pretvorilo – odgovorio mu je.
– Danas su homoseksualci na programu – pojasnio je
mladić odjeven u kožnate hlače – oni bolesni. Poremećeni
psihički i fizički.
– Još prije trideset godina – Cvjetko je
šumno udisao zrak koji mu je nedostajao – Američko
je udruženje psihologa zaključilo da homoseksualnost nije poremećaj...
Da je tek jedan od oblika ljudske seksualnosti.
– To nisi smio izgovoriti – snažno ga
ošamari debeljko. – Da si rekao –
nastavio je siktati, brišući okrvavljenu ruku o Cvjetkovo
rame – da je to genski uvjetovano, ali ne – ti
vjeruješ da to nije ono što čovjek bira! Dakle,
nije biološki uvjetovano. Nije te kaznila vlastita majka, ni
majka priroda, to je tvoj izbor; muškarac, a ne žena
– proširivao mu je nasilnik vidike. –
Nisi se rodio kao homić, to si izabrao. To si postao. To je tvoj izbor.
To je tvoj iskorak. Ukrivo!
– Vi niste obični nasilnici, vi ste zločinci!
– To ti misliš, a to je prilično usamljeno
mišljenje.
– Nije – Cvjetko proguta gutljaj vlastite krvi koja
mu se skupljala u ustima. Kazneni zakon iz 2006. upisana je odredba o
zločinu iz mržnje, pa i onog spolne orijentacije... Mene možete
pretući, ali što ćete sa svima onima u današnjoj
povorci? Što ćete s nebrojenim liječnicima, pravnicima,
profesorima, činovnicima, sucima... Danas su u njoj bili samo
najhrabriji, oni koji su iskoračili, koji razmiču granice spolne
slobode. Neusporedivo ih je više od onih koji se nisu
usudili izaći na ulicu.
– U današnjoj povorci bili su oni najluđi.
Pametniji a prestrašeniji će preživjeti – pojasnio
mu je ćelavi.
– Što ćete sa svima ostalima ? – ponovi
Cvjetko pitanje.
– Stavit ćemo ih na index. U Americi je na popisu
tristotinjak zanimanja koja su nedostupna i zabranjena za homoseksualce
– imao je odgovor i na pitanje.
– Preteškog ste se posla latili. Vi biste im na
rukave stavili specijalnu oznaku! To je rasizam, vi...
– Ako vas i moramo trpjeti, ne moramo vas uvažavati, niti
gledati kako paradirate – prekinuo ga je ćelavi. –
Kamo to vodi? Dvojica zaljubljenih danas su ušli u Sabor,
grlili su se i ljubili na hodniku. Predsjednik Vlade bi ih najradije
šutnuo, a morao ih je zbog svijeta – pustiti
unutra... Na Trgu ste izvjesili svoju šarenu zastavu...
Drski ste. Izvirujete iz zemlje kao krtice. To je bezobrazna
provokacija.
– Gay parada je zaista provokacija. Za takve poput vas i samo
naše postojanje je provokacija. Ali to ne može biti razlog
za nasilje spram nas... U zemljama razvijene demokracije gradonačelnici
su na čelu Gay parade.
– Europa je bolesna kurva. I gradonačelnici su u njoj
deklarirani homići. Svi ste vi bolesnici! – pojasnio mu je
onaj odjeven u kožu.
– Moje je opredjeljenje ispravno.
– Ako si u pravu – lažno će strpljivo debeli i
ćelavi, čini se više zadužen za teoriju nego za praksu
– zašto tvoje opredjeljenje ne prihvate
institucije, društvo... crkva?
– Više ili manje prihvaćaju, ali presporo. I crkva
tolerira homoseksualnost – brisao je krv koja mu je kao hitra
zmijica klizila niz lice.
– Ne tolerira vas, nego trpi... Ona je za spolnost, a ne za
istospolnost...
– Ako je homoseksualnost urođena, onda ju je Bog dopustio
– Cvjetka zavede razgovor.
– Bog je dopustio svima da žive, i otpadnicima od vjere i
crkve – tumačio mu je teoretičar lažno strpljivim glasom
– ali vama to nije dostatno. Sutra će doći dvojica bolesnih
da ih svećenik vjenča, prekosutra ćete usvajati i odgajati djecu...
Što ćete biti: dvije mame ili dva tate? Ti ćeš
sigurno biti mama. Hoćete li ići u odvojene WC-e? U koji ćeš
voditi usvojeno dijete?! Imat ćeš i posve praktičnih
problema, one teoretske da ne spominjem.– Uhvatio ga je za
majicu, na kojoj je pisalo “I AM GAY” i poderao je
unoseći mu se u bijesno u lice: – Homiću, brak je savez
muškarca i žene. Vi možete samo glumiti bračnu vezu ako vam
je svjetovna vlast i prizna, ali samim tim vaš homoseksualni
odnos ne postaje brak. Brak čine muškarac i žena, a ne
muškarac i muškarac, ali ne žena i žena... Ali ti
nisi muškarac, u tome je problem!
– Muškarac sam ali tolerantan čovjek. Zakon
priznaje homoseksualnost.
– Evo, budale! Ti ga krstiš, a on... –
onaj u kožnom kostimu gubio je strpljenje. Nisu tu da mu
proširuju vidike, već da ga izudaraju. – Ti ne
živiš u zakonu, nego među normalnim ljudima.
– Vi niste normalni – Cvjetko instinktivno podigne
ruke štiteći se od novog udarca palicom.
– Mi nismo normalni?! – debeli odgurne lakim
pokretom ruke egzekutora s palicom. – Pa, naravno, majmunu se
čini da su svi ljudi u kavezu, a ne on. Tebe možda i štiti
zakon, ali ne voli te ni vlastita mater, priznaj!
– Moja bi me majka voljela i da sam homoseksualac, ali nisam!
– Nisi homoseksualac?! čujte ovo! Pa kog klinca
tražiš u njihovoj povorci?!
– Priključio sam se paradi iz uvjerenja da treba podržati
mladiće i djevojke drugačijeg seksualnog opredjeljenja.
– E, budale... – podrugljivo izvije usne debeljko.
Izvukao je papirnatu maramicu iz džepa i brisao njome čelo i tjeme
orošeno krupnim kapljicama znoja.
– Student sam psihologije iz Omiša... Jutros sam
doputovao u Zagreb.
– Je li? Ali homić si! Piše na tvojim
kokošjim prsima!
– Nisam, imam i djevojku.
– Imao si – dobaci batinaš.
– Ubit ćete me? – grgoljio je Cvjetko
ispljunuvši krv... Neobrazovani homofobisti!
– Je li? Za tvoju informaciju: svi smo studenti, ja sam
apsolvent sociologije – nakloni se ćelavi.
– Zalud studij. Bit će da si u djetinjstvu imao negativnih
iskustava s homoseksualnošću... Ti si kukavica, nesiguran si
u svoja uvjerenja. Osjećaš se ugroženim. Možda u sebi
kriješ pritajenu homoseksualnost, pa napadajući druge,
tučeš homoseksualca u sebi.
– Gle, govoriš kao psiholog, kao psihijatar.
Doista se osjećam ugroženim, od ovakvih kao što si ti, ali
nisam kukavica.
Cvjetko je dahtao. Više hroptao i izdisao nego disao.
Uokolo, po prozorima, iza zavjese, iza begonija i petunija pojavile su
se znatiželjne glave. To osokoli Cvjetka.
– Možda su u koloni bili tvoj brat ili tvoja sestra.
Hoćeš li i njih zatući? – upita izazovno ćelavog.
Ovaj pogleda šutke batinaša. Još
jedan, precizno odmjeren udarac palicom, snage završnog
akorda, pogodi Cvjetka u predjelu između vrata i ramena. Čula se
lomljava kosti. Ključne? Čeone?
PRIČA Nagradni natječaj