Uhvatili su me usred noći. Ispred kuće, na prepad, bezobraznici. Taman sam izišao iz auta i krenuo ući u dvorište. Dva ogromna tipa su me zgrabila. Vukli su me po cesti, ugurali u smeđi kombi. Bio sam pijan, totalno razbijen. Nisam ništa pokušao, bili su jaki, ja strgan, povraćalo mi se, skoro su mi ruku slomili, ni zaderati se nisam uspio, barem onako reda radi, a treći je već vozio ko lud. Ovaj s desne strane stisnuo mi je glavu i gurnuo je prema podu. Da ne vidim van? palo mi je na pamet. Uopće nisam htio vidjeti van. Spavalo mi se, a ovi su me nekamo vozili, možda na spavanje? Dugo je to trajalo, ta vožnja, možda je ovaj naprijed izlazio iz grada, možda ipak nije. Svejedno, povratio sam, darovali su mi nekoliko šamara zbog toga, psovke su manje bitne, čini mi se, lijevi od mene nabio me i laktom u čelo, ne prejako, više simbolično. Malo se jesam otrijeznio, nedovoljno da se zabrinem. Čudan osjećaj nekako: potpuno mi je svejedno tko su, otkud su ispuzali, kamo me vode, ali opet... zapita se čovjek na trenutke. Znatiželja, samo znatiželja. Skoro sam se ugušio dok sam povraćao, a onda su mi još i ugurali nekakve tablete u usta, puno tableta. Uhvatila me panika, na par trenutaka, suhoća i gadost u ustima od povraćanja, no opustio sam se i pojeo ih sve. Tek onda su mi dali malo vode iz bočice... Šutio sam, zaspao. Kasnije mračna soba, slabo svjetlo s visokog plafona. Soba i kupaona. Probudio sam se na podu, da bih shvatio da ležim na tankoj strunjači naguranoj uza zid. Hlače mi prljave, košulja smrdi. Svijetlosmeđi parket, čist. Zidovi prazni, blijedozeleni. Ležao sam neko vrijeme na toj strunjači, napola na desnom boku, slomljen, bijedan, boljela me glava, sve me boljelo, žedan na smrt. Prozor, jedan jedini. Zamućen u žućkasto. Jedan stolac, drveni, tu prekoputa, uz drugi zid. I tišina kakvu nikad nisam čuo; ovdje je tako tiho, jako tiho. Možda smo u divljini. Ili jako visoko? Pogledao sam u zid iza sebe, pridignuo se na koljena. Dovukao sam se do kupaone i gurnuo glavu pod pipu. Jedva sam to kratko vrijeme stajao na nogama. Četiri linije na zidu, uspravni pravokutnik. Skinuo sam košulju i bacio je na pod ispod lavaboa. Popišao sam se, pa po podu natrag do prozora. Sjeo sam na strunjaču i naslonio se leđima na zid. Onda su došli, ostao sam stajati kod prozora. Njih troje, jedna žena, dosta mlada. Uredna, čista, ispeglana, tako obična. I dva tipa, slična stvar, samo u muškom izdanju. Odvukli su onaj drveni stolac od zida, sjela je. Stali su joj sa strane, svatko s jedne. Predstava. Rekla je piskutavim glasom, nekako pjevno samilosnim: “Sjedni na strunjaču”.
Sjeo sam odmah, nisam našao razloga zašto ne bih. Gadio mi se taj glas.
Nisam odolio: “Imate možda cigaretu... i jednu malu...” Prekinula me: “Zoveš se Dario?”
“Da”, spremno sam odgovorio, “zašto?”
Radiš? Da. Kod privatnika? Da. SSS? Da. Nije ti drag tvoj posao, ne uživaš u njemu? Ne baš, da. Ne? Ne! Živiš u stanu na drugom katu kuće? Da. Djece? Da. Kćer? Da. Pušiš? Da. Preko dvije kutije na dan? Da. Imaš sestru? Ne. Brata? Ne. Lažeš? Ne... da! Da? Da! Da! Piješ? Da. Drogiraš se? Ne. Ne? Ne. Rijetko sam... ne ide... (kratka pauza). Kuća na moru? Ne. Bojiš se smrti? Molim? Bojiš se smrti? Ne znam. Da ili ne? Ne znam... da, da, bojim se. Mraka? Ne. Sebe? Ponekad. Ponekad? Ponekad. Bolestan? Da. Želudac? Da. Gastritis? Da. Oženjen? Ne. Ne...? Ne. Štitnjača? Da. Kralježnica? Da. Oženjen? Ne više. Kao da i nisam bio, ili jesam, nema razlike tu... Jesi li sada žedan? Jesam, uvijek jesam. Roditelji živi? Ne, odavno nisu. Zajčeva – rođen, Branimirova – živio, Zvonimirova – umirao, Drugozonska – umro živ? Da, da, da! Vjernik? Da. Katolik? Ne. Protestant? Ne. Musliman? Ne. Židov si? Ne! Ja sam vjernik, ja vjerujem, pičko! (nije se obazrela na uvredu) Budist? Ne, ne. Dobro. Evo ti vode! I muškarac baci otvorenu plastičnu bocu prema meni, i puno se prolije, popijem vode. Služio vojsku? Ne. Je li ti žao? Ne. Voliš glazbu? Da. Filmove? Pa da. Pišeš pjesme? Ne. Ne? Ne! Ne! Nisi pjesnik, ni pisac, ni kipar, ni slikar, ni režiser, nisi, nisi? Nisam, nisam. Al jesi glumac, je l’? Ne. Opet me hvata smijeh, pa se i smijem kratko. Vrtjelo mi se u glavi. Još sam ih, tako naslonjen na zid, gledao ukoso, vrat mi se ukočio, glavobolja opet pojačala. Ali nije bilo bitno. Zdravstveno? Da. Mirovinsko? Da. Plačeš? Da. Drkaš? Da. Rasist? Ne. Kava? Da, da! Da, da, da... Silovao nekog? Ne. Silovan? Ne. Nesanica? Ne. Lažeš, bijedniče! jako se izderala na mene. Nesanica? Ne. Ne-sa-ni-ca? Ne! Namjerno ne spavaš, bijedniče? Da. Često umoran? Da, često. Kažnjavan? Da. Promet? Da. Još nešto? Da. Nedostaje ti tvoj mrtvi otac? Da. A i ne, ne znam. Davno je to... Majka ti nije mrtva? Ne, nije...
Nepravda, to je život, to ti misliš? Je li tako? Je li tako? Šutim tada. Ti si očajnik, bijedni očajnik! Patiš, bijedniče, jer ti je kći hednikepirana, zato, zato! Sve si iznevjerio, jer ni u što ne vjeruješ, jer si siroče! Pa plačeš, buljiš u zidove, smiješ se puno i jako i glasno i pretjerano! Dižeš pijan ruke u zrak, i sve bi poubijao, ali nemaš hrabrosti, i sebe bi ubio, ali si kukavica, očajna... I ne daš nikome da te spasi, da te od tebe spasi!
Sjedio sam mirno. Bacili su kutiju cigareta prema meni. I upaljač. I veliki nož. Bacio sam ga. Skoro pa prema njima, više desno u stranu, prema zidu. Zapalio sam cigaretu. Bilo mi je toplo sada za leđa. Osjećao sam se kao da ne osjećam ništa. Ugodan osjećaj. Lažan ali ugodan. Ali tako ja već dugo vremena. I misle mi ovom svojom crnom pričom pokvariti moju bijelu priču. Kako da ne! Moja kći je kući, ona spava, moja majka je čuva, one se čuvaju. Ona ne hoda. Njezina majka Marija se ubila prije dvije godine, počinila je suicid, reklo bi se stručnije, tabletama. Žena se digla sa stolca i izišla iz sobe bez riječi pozdrava, bez riječi. U svakom slučaju – ova dvojica su ostali. O da, bilo je vrijeme za pranje, tako su rekli, jedan od njih, drugi se nasmijao. Bit ću čist i svjež. Samo sam sjedio. Ispala mi je cigareta. Udarili su me nekoliko puta nogama, tako mi je ispala. Strgnuli su mi odjeću, odvukli me u kupaonu, bacili u kabinu, oprali jakim mlazom. Onda natrag na strunjaču, mokrog. Tablete, opet. Žele da spavam, da se ne dogodi da opet namjerno ne spavam. Probudio sam se obučen. Trenirka i tenisice na meni, sve novo, mirišljavo. I gaće. Plavo sve, gaće bijele. I čarape. Tri debela komada kruha na tanjuru, odmah mi kraj glave. Proždro sam ih! Imam cigareta. I nekoliko bočica vode sada. Pomišljam kako ću ostati ovdje, ostati ovdje do smrti, neka skrbe o meni. I vani je lijepo, i zanimljivo, i ima cuge i žena, i hrane i puno sunca i umjetnog svjetla. Ali ostati. Osjećam se dobro nakon svega, ja ne tražim ništa. Imam samo živce, nemam savjesti.
Ne zanima me tko su ovi ljudi. Prestali su ulaziti, dobivao sam sve što mi je bilo potrebno da preživim. Bacali su mi sve, i hranu i cigarete i pića, voda većinom. Šetao sam i spavao. Našao onaj nož uza zid. Zarezao o drveni pod. Ravna, kratka crta. I onda je krenulo, zarezivao sam jednu crtu za drugom po parketu, posvuda, bez reda, pepeo je padao iz cigareta u mojim ustima, micao sam ga dlanom s crta, onda i to prestao, i samo urezivao crte. Bio sam sve mirniji, sve je postalo mirnije. Zaspao bih nakon rada, koji je trajao više-manje stalno, zaspao samo tako. Oni su me ostavili. Pa sam prestao urezivati crte i urezao ovo u pod: Bijelu priču vam govorim. Moja kći nema noge, moja kći ne hoda. Žena mi je počinila samoubojstvo. Volim kavane, volim žene, volim se opijati i volim piti kavu. Plačem i plaćam. Smijem se. I spavam rano. Rano pred jutro, tek onda, po nekoliko sati. Ali sve to nije bilo dovoljno. Još sam ovdje i još uvijek je u redu ovdje. Ali došlo je vrijeme da odem otamo.
Otvorio sam vrata i izišao u hodnik. Nije bilo nikoga. Puno je vremena prošlo, ne znam koliko. Bio sam visoko, u napuštenom neboderu na rubu grada, jednom od onih koje nikad neće izgraditi. Hodam, sunčano je i hladno. Tvrdo, suho tlo. Okrećem toj pustari leđa, idem u grad. U Drugozonsku ulicu broj 11.
toliko dana kasnije
Skinuo sam je s ramena. Katju. Posjeo je na visoki stolac. Za šankom smo. Ona voli kada tako sjedimo i razgovaramo. Uvijek kaže: “Tata, idemo sada pričati!” Ona pije sok od breskve. Ima šest godina. Otpijam gutljaj kave, palim cigaretu. Kupit ćemo zimski cvijet kad odemo iz kafića. Dugo šetati prije nego odemo doma. Njena baka će biti umorna, bole je kosti. Ja ću uspavati svoju kćer. Sutra idemo do bolnice. Pa kasnije idemo u park, gledati roditelje i djecu kako se igraju – oko tobogana, oko penjalice, u pješčaniku i oko njega. Tata, tata! I onda ćemo se brzo voziti u munjevitom autu? Da, kroz crvenu pustinju, i pijesak će se dizati visoko, ali imat ćemo marame i sunčane naočale, da nam ne ulazi pijesak u oči. Neće biti dovoljno. Ali mi smo sretni, ovdje nam je u redu.
