Nacija i nacionalne manjine željno su čekale izbornu nedjelju. Ali
nedjeljna šetnja do glasačkih kutija i obavljanje građanske dužnosti
nije donijelo očekivano olakšanje. Naprotiv, donijelo je još veću
napetost i neizvjesnost. Čekajući do kasno u noć te te nedjelje
rezultate izborne utakmice, malo je spokojnih potom otišlo u krevet.
I spokojnih se malo probudilo. Jer hrvatska je izborna utakmica
završila kao čudo neviđeno: jedan je suparnik pobijedio, a drugi misli
da nije izgubio! Kao nigdje i nikad dosad, imamo dva pobjednika! Je li
to čudo moguće, trebao bi odlučiti predsjednik Republike! Kako se do
sada nikad i nigdje nije dogodilo da u istoj utakmici obojica takmaca
misle da su pobjiedila, o tom bi osebujnom mišljenju svoj pravorijek
trebao dati predsjednik.
Zbog iščekivanja toga pravorijeka predizborna i izborna napetost i
neizvjesnost nastavile su se i poslije izbora. S mogućnošću još većeg
rasta. Što vrijeme od završetka izbora do predsjednikova povjeravanja
mandata bude dulje, i nezadovoljnih će biti sve više. A kada se
predsjednik Republike nekome iskreno ili kiselo nasmiješi i dade mu
mandat, u naciji i nacionalnim manjinama frustriranih, nezadovoljnih i
ljutitih bit će koliko hoćeš.
Demokracija je vrag. Hrvatska nije Amerika. Ali, zahvaljujući
demokraciji, kao da kani postati. I Hrvatska kao da želi imati samo
dvije stranke. Birači kao da su glasovanjem željeli predsjedniku
Republike darovati što je prije izbora predmnijevao ili priželjkivao:
ideju “velike koalicije”. Odluči li se predsjednik za HDZ, za
pobjednika s relativnom većinom, rogoborit će mu ne samo Zoran
Milanović nego i Vesna Pusić i Radimir Čačić, svi uvjereni da je
važnije skupiti više saborskih mandata nego ih osvojiti.
Odluči li im predsjednik pak dati mandat to će biti presedan, nešto
sasvim novo, a HDZ će dignuti graju do neba. Jer premda je i u
demokraciji svašta moguće, no poštuje se procedura i volja većine, pa
se proceduralno uobičajilo i da se mandat za sastav vlade daje
pobjedniku, makar i s relativnom većinom. Bude li kod nas drukčije, bit
će to naš “prilog kritici” demokracije. Pobijediš, a nisi pobjednik,
izgubiš, a nisi izgubio!
Da su se SDP i HNS prije izbora dogovorili tko će što biti u
potencijalnoj im vlasti, predsjednika bi lišili svih mogućih
poslijeizbornih dvojbi. Ali vjerojatno se nije bilo lako dogovoriti
hoće li ministar vanjskih poslova biti Vesna Pusić ili Tonino Picula,
što će Radimir Čačić ako premijerom bude Ljubo Jurčić. Predizborne
kalkulacije SDP-a i HNS-a o koaliciji postale su lijeizborne
kalkulacije s mandatima.
Da nije bilo slogana “Odlučimo u Hrvatskoj” i da je Milanu Bandiću,
umjesto njegove stare uloge “sam svoj majstor” dodijeljena neka druga i
značajnija uloga od uloge “čuvara plaže u zimskom periodu”, bio bi to
za SDP barem zastupnik više. Umjesto toga, SDP-ovo je vodstvo odlučilo:
Bandić, manje-više. Tako je Milana Bandića pobijedila Jadranka Puž. A
SDP za princip izgubio zastupnika.
Ako se izbori svedu na to tko će prije donijeti “77 ruža za
predsjednika” i na njegovu slobodnu volju, u Hrvatskoj bi političke
napetosti mogle prerasti u političku krizu. Povjeri li predsjednik
mandat buduće vlade dosadašnjem premijeru Ivi Sanaderu, tko će Vesnu
Pusić i Zorana Milasnovića uvjeriti da je to jedino moguće?
Povjeri li pak predsjednik Mesić mandat Ljubi Jurćiću, tko će Ivu
Sanadera uvjeravati da je i to moguće? Đurđa Adlešić i Josip Friščić
mogli bi pak pokazati da je sve moguće, da predsjednik Mesić dobije
dvostruki alibi, tj. da mandat ponovno da Sanaderu ili da ga preda
Jurčiću. I da poslije ovakve ili onakve odluke bude “kavalir s ružom”.
BIJEDA POLITIKE
