Novine su izvijestile da je novinar Drago Hedl došao na konferenciju
HDSSB-a za novinare u Osijeku, ali joj nije prisustvovao jer ga je
Branimir Glavaš već u hodniku najprije zamolio da napusti stranačke
prostorije, poslije mu je to zapovjedio i zaključio: “Tko ima
akreditaciju, može ući, tko nema – ne može!”
Novinar i snimatelj Osječke televizije nisu uspjeli ući ni u hodnik,
jer ih je osiguranje stranke spriječilo u tome.
Zanimljivo je da je Glavaš nekim novinarima zalupio vrata pozvavši se
na akreditaciju, a neke je pustio, iako nijedan novinar nije imao tu
famoznu akreditaciju.
A što je zapravo novinska ili press akreditacija? Rječnici spominju
akreditiv i akreditivno pismo kao pismenu punomoć koju, u diplomaciji
na primjer, predstavnik neke zemlje predaje poglavaru zemlje domaćina,
ili u bankarskom poslovanju kao nalog da se nekome stavi na
raspolaganje određena svota novca. O akreditaciji za novinare nema ni
slova, ali po logici, riječ je o dopuštenju neke organizacije da
određena redakcija ili novinar može pratiti njezin rad.
Hrvatska je praksa s tim akreditacijama prilično jednostavna. Koliko
znam, a službenih podataka o tome nema, novinari su akreditirani pri
Saboru, Vladi, Uredu predsjednika, nekim ministarstvima i nigdje
drugdje. Uobičajeno je da se novinar koji prema redakcijskoj podjeli
posla prati, primjerice, zdravstvo, sam predstavi odgovornima u
zdravstvenim organizacijama i stvar dalje ide sama po sebi. Jednako je
s praćenjem političkih stranaka, gospodarskih tvrtki...
Naše organizacije nemaju svoje propise i pravila na temelji kojih bi
tražile akreditiranje novinara, pa se onda novinari i ne akreditiraju.
Dakle, nema pisanog traga da je, na primjer, HDSSB, prema svojim
pravilima, tražio od osječke Večernjakove novinarke Željke Rački
Kristić da se akreditira pri toj stranci, a ona svejedno prati rad te
stranke.
Kod nas i u svijetu postoji praksa akreditacije novinara za posebne
događaje – političke (summiti), kulturne (festivali i sl.), sportske
(svjetska i europska natjecanja) – gdje je više riječ o ograničavanju
broja novinara nego o pogodnosti novinara ili njegove matične kuće da
prati taj događaj.
Svjetska praksa govori da organizacije koje akreditiraju novinare žele
o njima znati uglavnom osnovne osobne podatke koji nisu nikakva tajna,
a najbitniji je podatak za koju medijsku kuću rade i stoji li ona iza
njih. Dobar je primjer OUN čiji Odjel za informiranje propisuje da je
važno da je novinar “bona fide (u dobroj vjeri) profesionalac i da bona
fide predstavlja svoju medijsku kuću”. Odjel može uskratiti ili oduzeti
akreditaciju novinaru koji radi za medijsku kuću koja djeluje suprotno
Povelji UN-a, onome tko je zloupotrebljava i ne djeluje u skladu s
načelima UN-a.
Kod nas nedostaju načela, manjka i bona fide profesionalaca, pa onda
pojedinci mogu mahati nepostojećim akreditacijama.
OTVORENA VRATA
