Bez obzira kakav stav netko zastupa u pitanju intervencije protiv Assadova režima, jasno je da ključeve drže Rusija i Kina. I nakon 18 mjeseci građanskog rata u Siriji Rusija i Kina ne pristaju ni na kakvu intervenciju. Kada je predsjednik Obama Siriji nedavno zaprijetio “crvenom crtom” koju navodno režim ne bi smio prijeći ako ne želi vojnu intervenciju, Assad je podrugljivo uzvratio da su to “brbljarije”.
Sukob za i protiv intervencije u Siriji izazovan je prije svega zato što se tu radi o srazu dviju radikalno oprečnih geopolitičkih koncepcija. Dakako, Americi i zapadnim silama pri tome je manje važna pomoć napaćenom sirijskom stanovništvu. Na prvom mjestu žele utjecaj na buduću vlast u Siriji, bila ona demokratska, islamistička ili opet neka diktatura. Prisjetimo se da je Zapad i s Assadom nekada sasvim dobro surađivao.
Prostor između Arapskog poluotoka i istočnog Sredozemlja za Washington je od vitalne važnosti. Tu je planirana gradnja novih naftovoda, napose između Saudijske Arabije i turske luke Ceyhan, koji će velikim dijelom prolaziti preko sirijskog teritorija.
I za Moskvu je Sirija od ključne važnosti. U sirijskoj luci Tartus jedina je ruska pomorska baza na Sredozemlju. Sirija je za Ruse geostrateški i te kako važna bude li američko-izraelske intervencije protiv nuklearnih postrojenja u Iranu. Nema sumnje da će Moskva svim silama nastojati zadržati svoj položaj. Počevši od Afganistana, preko intervencije u Iraku, zatim preko svojeg utjecaja na tzv. Arapsko proljeće, osobito u Egiptu, ali i drugdje, Sjedinjene su Države uspjele svoj geopolitički položaj u regiji ne samo ojačati nego i znatno proširiti.
Moskva je preko volje na to pristala jednostavno zato što je vojno inferiorna. Međutim, Putin svojim ambicioznim planovima na području naoružanja nastoji to promijeniti. U ovom trenutku jedan od glavnih razloga za promjenu karata na štetu Zapada je duboka ekonomska kriza koja vlada u eurozoni, zatim bankovna kriza u Sjedinjenim Državama, koja još traje. Gledajući iz tog kuta, vojna intervencija u Siriji postaje sve manje izgledna.
Štoviše, Moskva i Kina nastoje Sjedinjene Države i Zapad istisnuti iz igre prikazujući ih kao “strane uljeze” koji u Aziji nemaju što tražiti. Trostruki veto Moskve i Kine protiv intervencije u Siriji dosad je najozbiljnija opomena Zapadu i istovremeno objašnjenje do koje mjere su Rusi spremni surađivati.
S druge strane, ni Zapad se ne šali. Ako uzmemo u obzir naftu, plin i druge resurse, teško je pretpostaviti da će se Amerika i zapadne sile povući ili čak odustati od tog prostora. Tko vlada prostorima između srednje Azije i istočnog Sredozemlja, ima mnogo veće geopolitičke prednosti od svojih protivnika.
Mnogo će ovisiti o predsjedničkim izborima u Americi i stavu koji će budući gospodar u Bijeloj kući zauzeti prema intervenciji u Siriji i prema iranskom nuklearnom programu, bez obzira zvao se on Obama ili Romney. To bi ujedno mogao biti početak dugotrajne borbe za geopolitičko preslagivanje karata, koja bi mogla obilježiti veći dio 21. stoljeća
Sjetite se kako su tijekom velikosrpske Agresije saveznici Srba bili isto kao i saveznici Assadova rezima. Da su pustili zrakoplove NATOa rat bi bio puno brze gotov. Samu su se sve te godine zestoko protivili Rusi.