Kad se Pedro Zapata prije 11 godina ilegalno doselio iz Gvatemale u
Ameriku, jedino o čemu je razmišljao bilo je kako zaraditi što više
novca kako bi se vratio u svoju zemlju te majci i sestri sagradio
najljepšu kuću u selu. Engleski jezik nije govori, a nije ga naučio ni
nakon više od desetljeća provedenog u “obećanoj zemlji”.
Za pranje suđa po restoranima, što je jedini posao koji je znao raditi,
nije potrebno poznavanje engleskog, nego samo vrijedne ruke i
izdržljive noge jer je bilo dana kada je Pedro nad sudoperom proveo i
12 sati. Plaću je primao na ruke, u gotovini, pet i pol dolara po satu.
I nije se bunio, nego je u podstanarskoj sobici strpljivo slagao i
skrivao zelene novčanice sanjajući sa svakom novom ušteđenom tisućom
dolara kupaonice i namještaj koje će kupiti svojim najbližima. A oni su
u Gvatemali živjeli od Pedrovih bankovnih doznaka čekajući da se bogat
vrati iz Amerike.
Zašto je Pedro odlučio da je baš 59 tisuća dolara ušteđevine dovoljno
za povratak u domovinu, nikome nije rekao, ali je nedavno sav novac
spremio u putnu torbu i sa zrakoplovnom kartom u džepu krenuo u zračnu
luku zamišljajući ozarena lica majke i sestre kad im bude pokazao
koliko je dolara zaradio i kako u toj torbi leži njihova sretnija
budućnost.
Pedro je, onako neobrazovan, dobronamjeran, ali i naivan, mislio da se
iz Amerike lako može otići s vrećom novca, kao što njihovi deterdženti
lako peru prljave tanjure. Smrtno se preplašio kad su carinici i
policija u zračnoj luci uzeli njegovu ušteđevinu misleći da je
narkomanski diler, terorist ili pljaškaš.
Pa tko normalan, rekli su, s torbom punom uredno složenih novčanica od
59 tisuća dolara mrtav hladan i sa zadovoljnim smiješkom, ponosan,
ulazi u zrakoplov kao da je to uobičajena pojava, osobno pravo putnika.
Pedro je živio ilegalno u Americi, nije plaćao porez, nema bankovni
račun, pa kako će jadan dokazati da je sav novac pošteno zaradio, da su
iza njega tisuće dana provedenih u pranju suđa? Bunio se na
španjolskom, mahao rukama, molio, plakao, objašnjavao da će majka
umrijeti od tuge ako se sin ne vrati u Gvatemalu, ali američki zakon ne
priznaje suze, a poreznici ne pitaju za osjećaje, nego traže potvrde o
zarađenom novcu i uredno plaćenom porezu.
Pedro Zapata nije deportiran iz Amerike, vratili su ga iz zračne luke i
kazali da se legalnim putem bori kako bi vratio svoj novac. Naravno,
odvjetnici su skupi pa Pedro opet pere suđe i čeka pravdu! Od građana
je dobio osam tisuća donacija pomoći, njegova je priča objavljena u
svim medijima, gdje jedni osuđuju Bushovu administraciju koja zatvara
oči pred ilegalnim iseljenicima dok oni rade teške i prljave poslove
koje Amerikanci ne žele raditi, a drugi prozivaju doseljenike zbog
neplaćanja poreza i iskorištavanja američkog zdravstvenog i školskog
sustava.
Pedro kaže da nije niti planirao ostati u Americi, nego zaraditi novac
i vratiti se u svoju zemlju. Njegova se priča poklapa s Bushovim
prijedlogom zakona o gostujućim radnicima. No, jedno je administrativna
ideja i želja, a drugo pravi život. Puno je takvih Pedra u Americi, a
ima ih i među hrvatskim iseljenicima.
Pisma iz iseljeništva
