Cijela Koprivnica se zalaže da izumiteljica dobije spomenik: ona u kuti s Vegetom u rukama

Nije voljela kada smo je zvali Teta Vegeta i o njezinim zaslugama za Podravku objavljivali panegirike. Bila je skromna, tiha, povučena, bez ikakvih materijalnih prohtjeva. Kad smo se 90-ih zatekli u njezinu skromnom stanu u neuglednoj, staroj četverokatnici u Koprivnici – više se i ne sjećamo kojom prilikom – dočekali su nas zvuci dobro poznate francuske šansone. Iz zvučnika se širio raspukli glas Edith Piaf: “Non, rien de rien / non je ne regrette rien / ni le bien… qu’on m’a fait / ni le mal, tout ça m’est bien égale”.

Ujak ju je uputio u Podravku

Od tog dana snažne i sa svijetom pomirene stihove francuske dive koja u životu, eto, ni za čim ne žali, ni dobrim ni lošim, i da joj je zapravo potpuno svejedno – iz neobjašnjivih ćemo razloga vezati uz nju – profesoricu Zlatu Bartl, izumiteljicu Vegete, ženu koja je zadužila Podravku, a bogme i Hrvatsku.

I svaki put kad netko u nekoj prigodi – a prigoda je uvijek mnogo – spomene Zlatu Bartl, u sjećanju bljesne jednostavni interijer njezina stana, stari radio i Edith Piaf. Pa i danas kad se prisjećamo velike Zlate i stote obljetnice rođenja u čast koje će Podravka danas otvoriti najsuvremeniji prehrambeno-tehnološki laboratorij za napredna senzorska i kulinarska istraživanja u regiji. Zvat će se, naravno, Prof. Zlata Bartl.

Teta Vegeta rođena je 20. veljače 1920. godine, jedni kažu u Docu kraj Travnika, a drugi u Sarajevu. Nakon završetka fakulteta u Zagrebu 1942. godine, radi kao profesorica kemije u Sarajevu, ali tamo nije dugo ostala. Tih se krvavih ratnih vremena nakratko naivno priključila ustaškoj mladeži. Koliko nije ozbiljno shvaćala svoj tadašnji politički angažman, pokazalo je i njezino ponašanje nakon sloma NDH i oslobođenja Sarajeva. Zlata je ostala ne videći nikakav problem u svojem aktivizmu. No zato ga je vidjela narodna vlast koja ju je uhitila i odmah osudila na višegodišnji zatvor. Ipak, brzo su je pustili jer se, onako krhka i sitna, ozbiljno razboljela. Bartlovi su bili dobrostojeća građanska obitelj. Zlatin otac radio je u sarajevskom gradskom poglavarstvu i bio je tržni inspektor koji je često obilazio prodavače jaja, sira i mlijeka na otvorenim prostorima. Zlatin djed po ocu bio je rođeni Austrijanac, a majka Dubrovčanka. Otac je bio iznimni glazbeni talent, svirao je više instrumenata i kažu da je imao božanski glas. Ljubav prema glazbi snažno će obilježiti cijeli Zlatin život.

“Cijelog života nisam našla vremena da se posvetim svojoj davnoj ljubavi, povijesti ozbiljne glazbe. Slušam je više nego ikada. Beethovena, Debussyja, Mozarta... A i proučavam povijest glazbe i temeljne glazbene pojmove”, kazala je prof. Bartl u poznijim umirovljeničkim danima.

Po izlasku iz zatvora profesorica Bartl tražila je stalan posao, ali u Sarajevu nije dobro prolazila. Dobivala je niže, slabije plaćene poslove. I otac je bio na udaru novog narodnog režima.

Kako je uopće došla u Koprivnicu? Prema jednoj verziji, javila se 1956. godine na oglas u kojem je tvrtka tražila kemičara za rad u laboratoriju. Pavle Gaži, bivši generalni direktor Podravke, kazao nam je ovih dana kako se za pomoć obratila ujaku, tadašnjem tehničkom rukovoditelju zagrebačke Tehnike koja je 50-ih počela graditi zgrade i pogone u Koprivnici. Ujak joj je i ukazao na Podravku te je nagovorio da dođe u Koprivnicu i zaposli se u malenoj pekmezari koja je tih godina bila u velikim gubicima i doslovce pred zatvaranjem. Spasile su je pozajmice kotarskog Narodnog odbora jer je bilo nezamislivo da narodna vlast, koja se primila podizanja zemlje iz ratnog pepela, dopusti zatvaranje radnih mjesta.

“Imali smo malo, jela sam jedanput na dan, ali radili smo i stvarali punom parom da svoju tvornicu izvučemo iz teškoća”, govorila je kasnije prof. Bartl.

Zlatu Bartl u Koprivnici je dočekao blatni panonski krajolik, glad i neimaština. Ali i želja da se nešto stvori. Želja za uspjehom. Ostalo je povijest. Već 1957. Podravka na tržište izbacuje juhe u vrećici, a dvije godine kasnije i planetarno popularan dodatak jelima – Vegetu. Oba iznimno uspješna proizvoda koja su iz blata izdignula i Podravku i Koprivnicu “smućkana” su u laboratoriju na čijem je čelu bila naša poznata profesorica, kemičarka o kojoj nikad ne treba prestati pisati i govoriti.

Sve je dala zakladi za mlade

Zlata je u mirovinu otišla u srpnju 1976. i otad je skromno i povučeno živjela u svojem stančiću u Koprivnici. Uživala je u glazbi i cvijeću, ali i čitanju. Ta iznimna žena govorila je pet svjetskih jezika: engleski, njemački, španjolski, talijanski i francuski. Poslije, kad je posve onemoćala, završila je u tamošnjem Domu za starije gdje joj je u studenom 2006. uručeno priznanje Počasne građanke Koprivnice sa simboličnim ključevima grada. Preminula je u bolnici 30. srpnja 2008. godine u 89. godini života.

“Bila je prgava, otvorena, aktivna, puna energije. Volio sam je jer mi je uvijek iskreno rekla što misli. Ona i Anica (njezina kolegica iz laboratorija, op. a.) bile su sjajne žene i stručnjakinje, svaka na svoj način, a posebno mi se sviđalo što su bile posve otvorene prema modernom konceptu razvoja Podravke, što su uvažavale nutricionizam i znanstvene trendove u proizvodnji hrane”, rekao nam je Pavle Gaži.

Koliko je Zlata Bartl bila skromna i jednostavna, a istodobno velikodušna i humana žena, pokazala je i njezina gesta nakon što je Podravka 2001. godine osnovala zakladu za stipendiranje studenata i znanstvenika koju su nazvali njezinim imenom. Odlučila je u zakladu uložiti sve vrijedno što je za života stekla: 100 dionica Podravke nominalno vrijednih 30.000 kuna i 48 dionica nekadašnjeg Ostojina Dom fonda koje su tada vrijedile 4800 kuna.

“Želim da to ode u ruke onih koji će stvarati neke nove vegete”, kazala nam je tom prilikom i nije se dala pokolebati u svojoj odluci. Profesorica Bartl dobitnica je mnogih priznanja i nagrada, od kojih su najvrednije nagrada za životno djelo i povelja počasnog građanina Koprivnice, predsjedničko odličje Red Danice s likom Nikole Tesle i Zlatna kunu za životno djelo Hrvatske gospodarske komore.

No ima jedna nagrada koju još nije dobila, a za tu se nagradu već desetljećima plebiscitarno zalaže cijela Podravina. Spomenik. Onako skroman, sa Zlatom u tvorničkoj kuti i vrećicom Vegete u rukama. Je,r ako ga je itko zaslužio – Zlata ga je zaslužila.

Lani je bio 60. rođendan Vegete, a ove godine 100. rođendan Zlate Bartl. I ako se nas pita, mislimo da bi Podravka i gradske vlasti u Koprivnici već sutra trebale krenuti na posao.