Na prvi pogled izgleda jednostavno. Izmiješate malo soli, šećera, mrkve, pastrnjaka, krumpira, luka, celera, peršinova lista, kukuruznog škroba i pojačivača okusa pa dobijete savršen začin za svako jelo. Valja, dakako, pogoditi omjere i nabaviti najkvalitetnije sirovine koje će proći kontrolu izbirljivije nosnice i nepca. Ako, na koncu, svladate sve te sitnice, možda ćete dobiti nešto što je slično Vegeti. Kažemo slično jer je zadnjih desetljeća bilo na tisuće pokušaja da se plagira Podravkin najpopularniji i uvjerljivo najprofitniji proizvod. I nitko nije uspio.
“Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, što se samo nekom šapnu”, pjevao je Arsen na početku Malih tajni velikih majstora kuhinje koje su se od 70-ih emitirale na televiziji. Male tajne u 19.10, crtić u 19.15 i dnevnik u 19.30 sati – bio je to snažan simbol cijelog društva i doba kad je nacija bila prikovana za male ekrane.
Emisiju je vodio najpoznatiji jugoslavenski kuhar Stevo Karapandža i najpopularniji televizijski voditelj Oliver Mlakar. Učili su nas kuhati s Vegetom, unosili su dašak tople obiteljske atmosfere u domove i pritom stvarali tržište na kojem je Podravka ubirala milijarde. No Vegetina je receptura ostala stroga tajna, zaključana u sefu u Podravkinoj poslovnoj zgradi, sa zaštitom koje se ne bi posramila ni ona zagonetna dama koja nas gleda sa zida pariškog Louvrea.
Vegeta, dakako, nije high-tech proizvod i na prvu doista izgleda prilično jednostavno. Malo soli i šećera, sušenog povrća, prstohvat glutaminata. Ipak, to čudo od univerzalnog začina i dalje je najpoznatiji hrvatski proizvod. Eno ga u američkom Walmartu, britanskom Tescu, restoranu Michaela Jordana, u Australiji, Africi, Bliskom i Dalekom istoku. U kuhinjama čak 50 zemalja, s prepoznatljivom plavom ambalažom na kojoj je nasmiješeni kuhar s francuskim brčićima i crtež rasplesanog povrća. Donedavno smo se ponosili i Plivinim Sumamedom, snažnim antibiotikom treće generacije, ali to farmaceutsko djelo domaćeg uma odavno više nije samo naše. Sumamed je, po sili svjetskih pravila, otklizio u generiku i danas ga može proizvoditi baš svatko. Onako kako je u generiku prešao Merckov lizinopril od kojeg je Belupo jedini u Hrvatskoj proizvodio najprodavaniji lijek protiv visokog tlaka Irumed. Danas se lizinopril može nabaviti gdje hoćete.
Vegeta, srećom, nije farmaceutski pripravak pa njezinu tajnu recepturu ne moramo dijeliti s nikim. Ona je samo naša, jedinstvena i čarobna, i takva je već 60 godina. Zamislite samo ove brojke: svake se godine u svijetu različitim jelima doda čak osam milijardi žličica Vegete. I ne pretjerujemo, računica je vrlo egzaktna: godišnje se proda više od 25.000 tona Vegete, a u jednu žličicu stanu otprilike tri grama Podravkina sipkog zlata.
Marin Pucar, predsjednik uprave Podravke, otkriva kako Vegeta svake godine hrvatskome gospodarstvu generira više od pola milijarde kuna novostvorene vrijednosti. Na svim tržištima ostvari ukupan bruto promet od gotovo milijardu kuna.
“Tijekom 60 godina Vegeta je postala neizostavan dio kuhinja na pet kontinenata u više od 50 zemalja diljem svijeta. Vegeta je s punim pravom uz bok hrvatskim sportašima i prelijepoj hrvatskoj obali kao dio nacionalnog imidža poznatog u cijelom svijetu”, ponosno je kazao Pucar na prošlotjednoj glamuroznoj proslavi Vegetina 60. rođendana u staroj tvornici gdje je sredinom 1959. godine sve počelo.
A te 1959. godine izašao je prvi broj Večernjaka koji ove godine također slavi 60. rođendan. Rusi su lansirali svemirsku sondu Lunu 2 koja je pala na Mjesec i bila je prva ljudskom rukom načinjena letjelica koja je pogodila Zemljin satelit, odnosno ijedno nebesko tijelo uopće. Iste godine u SAD-u počela se prodavati danas planetarno popularna Mattelova lutka Barbie koja je osmišljena po uzoru na stvarnu američku djevojčicu Barbaru. Negdje u to vrijeme u Podravkinoj tvornici u Starčevićevoj ulici u Koprivnici miješao se začin koji će promijeniti tijek koprivničke i podravske povijesti.
“Bila je prgava i otvorena”
O tome kako je nastala Vegeta sve je manje-više poznato jer je mnogo živih suvremenika tog povijesnog čina. Na čelu Podravkina laboratorija u kojem su se u drugoj polovici 50-ih godina mućkale prve juhe, kasnije i Vegeta, bila je inženjerka kemije prof. Zlata Bartl koja je u koprivničku tvrtku u nastajanju, bremenitu problemima, došla sasvim slučajno. O njezinu dolasku do danas ipak nije sve ispričano.
Bartl je bila nastavnica kemije u srednjoj školi u Sarajevu i tih se gadnih vremena II. svjetskog rata nakratko naivno priključila ustaškoj mladeži. Koliko nije ozbiljno shvaćala svoj tadašnji politički angažman, pokazalo je i njezino ponašanje nakon sloma NDH i oslobođenja Sarajeva. Zlata je ostala ne videći nikakav problem u svojem aktivizmu. No, zato ga je vidjela narodna vlast koja ju je uhitila i odmah osudila na višegodišnji zatvor. Ipak, brzo su je pustili jer se, onako krhka i sitna, ozbiljno razboljela.
Po izlasku iz zatvora profesorica Bartl tražila je stalan poslovni angažman jer u Sarajevu zbog svoje ustaške prošlosti nije dobro prolazila. Dobivala je niže, slabije plaćene poslove. Jedna sestra bila je glumica, druga također nastavnica, a otac poznati tržni inspektor koji je bio na glasu po strogoći i kažnjavanju prodavača sira, mlijeka i jaja na sarajevskoj tržnici. Ni to joj, dakako, nije bilo od pomoći dok je bila u potrazi za poslom. Za pomoć se obratila ujaku, tadašnjem tehničkom rukovoditelju zagrebačke Tehnike koja je 50-ih počela graditi zgrade i pogone u Koprivnici.
Ujak joj je sredio posao u Podravki, malenoj pekmezari koja je tih godina grcala u problemima i bila pred zatvaranjem. O tim bremenitim vremenima svjedoče i zapisnici sa sastanaka radničkih odbora na kojima se, primjerice, upozoravalo da kilogram pekmeza prodaju za 110 dinara, a troškovi proizvodnje zbog skupe sirovine iznose 160 dinara. Ipak, Podravku spašavaju financijske injekcije kotarskog Narodnog odbora jer je bilo nezamislivo da narodna vlast koja se primila podizanja zemlje iz ratnog pepela dopusti zatvaranje radnih mjesta.
Manje je poznato da je Podravka tih kriznih godina između 1955. i 1959. zamalo pripojena varaždinskoj tvornici za preradu voća Kalnik. Čak je sve bilo i dogovoreno pa je prvi direktor Podravke Juraj Mucko sa suradnicima otišao u Varaždin na dogovor o pripajanju i zajedničkoj upravi. Onda se odjednom pobunio radnički savjet u koprivničkom poduzeću pa Mucku i rukovoditeljima poslao ultimativan brzojav: “Imate 48 sati da se vratite u Koprivnicu ili možete ostati zauvijek u Varaždinu.”
Onda su se dogodile juhe. Ali nije to bilo slučajno. Juraj Mucko kao ambiciozan i okretan direktor, slastičar iz Varaždina, ranije se bio povezao s dvojicom kemičara, Židovima Mihailom Mautnerom i Eduardom Bierom koji su preživjeli holokaust i bili angažirani u zagrebačkom Zavodu za unapređivanje prehrambene industrije. Oni su još 1952. godine za Podravku izradili elaborat o mogućem pokretanju proizvodnje juha. Dugo je to stajalo u ladici, sve do dolaska karizmatičnog Podravkina direktora Pavla Gažija.
Mautner, inženjer kemije rodom iz Daruvara, bio je jedan od osnivača današnjeg Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. I dandanas rasadnika kadrova za Podravku. Karijeru je poslije rata počeo kao tehnički upravitelj u zagrebačkoj tvornici kandita i čokolade Union. Gaži kaže da je nakratko bio deportiran u ustaški logor Danicu u Koprivnici, ali brzo je pušten. Prema nekim izvorima, spasilo ga je to što mu je supruga Zora rođena Dolić bila “arijevka”.
Njegov kasniji kolega, kemijski inženjer Eduard Bier koji je rođen u Bjelovaru, nije bio te sreće. On je kao Židov deportiran u Auschwitz, ali iz logora smrti spasila ga je struka. Nacisti su ga trebali za jedan važan projekt pa ga prebacuju u logor u Sachsenhausen. Tamo se pridružuje ekipi židovskih stručnjaka koji su za naciste krivotvorili funte i dolare kako bi destabilizirali savezničku ratnu ekonomiju. Bila je to najveća operacija falsificiranja novca u povijesti.
O tome je kasnije snimljen i sjajan film koji je u nas preveden kao “Krivotvoritelji” i koji je 2008. dobio Oscar. Predložak za priču bio je autentičan, kao i glavni junak. Fascinantna priča o 140 logoraša koji su u izdvojenim barakama izradili desetke milijuna funti i dolara. To im je na koncu spasilo život. Sve do danas nije se znalo da je u toj skupini najslavnijih falsifikatora novca u povijesti bio i čovjek koji je također zaslužan za razvoj Podravke.
Mautner i Bier, dakle, usko su surađivali s Podravkom, a njihove zamisli kasnije su pomogle Podravki da krene u razvoj dehidriranih juha u vrećicama, kasnije i u proizvodnju Vegete. Oni su Podravki predložili da krene u biznis sa sušenim povrćem prepoznavši to kao ogromnu šansu na tadašnjem jugoslavenskom tržištu. Njihov elaborat iz ladice kasnije je izvukao upravo Gaži koji je te prijelomne 1957. postao generalni direktor Podravke.
“Početkom 1957. čistio se parni kotao pa je posvuda u tvornici bilo hladno. Zato smo se svi rukovodioci iz pogona i laboratorija sastajali u jednoj sobici gdje se peć ložila drvima. Tu su ponajčešće svraćali Trojak, Gjerek, Mihoković i drugi pa smo dogovorili i da izvršimo potrebna ispitivanja za eventualnu proizvodnju juha. Tako smo idućih mjeseci s raznih strana, a posebno iz Italije i Francuske pribavljali literaturu i primjerke juha za naša interna istraživanja”, prisjetila se svojedobno prof. Zlata Bartl, tadašnja rukovoditeljica kontrolnog laboratorija Podravke.
Gaži navodi da je u timu profesorice Bartl karijeru u Podravki 1957. počela inženjerka kemije Anica Lovrenčić-Sabolović te tehničar Ignac Mihoković. “Mautner je Anici predavao na fakultetu i nagovarao je da ostane kod njega kao asistentica. Srećom za nas, nije ga poslušala”, kaže nam Gaži. Kaže kako je kasnije u Koprivnici i Hrvatskoj stvoren mit o “teti Vegeti”, ali to je ipak bio samo mit jer su za razvoj planetarno popularnog začina bili zaslužni cijeli timovi. Pa i kemičari Mautner i Bier. No ostaje činjenica da je na čelu tima bila neponovljiva Zlata Bartl.
“Bila je prgava, otvorena, aktivna, puna energije. Volio sam je jer mi je uvijek iskreno rekla što misli. Ona i Anica bile su sjajne žene i stručnjakinje, svaka na svoj način, a posebno mi se sviđalo što su bile posve otvorene prema modernom konceptu razvoja Podravke, što su uvažavale nutricionizam i znanstvene trendove u proizvodnji hrane”, naglašava Gaži.
Juhe u vrećici bile su pun pogodak. Počele su se proizvoditi 1957. godine i vrlo su brzo postale hit na tržištu. Posebnu revoluciju donijela je kokošja juha s mesnim ekstraktom koji se najprije kupovao u jednom pogonu u Poljskoj, a kasnije je Podravka sama usavršila tu tehnologiju. Kokošja, odnosno pileća juha davala se bolesnicima za okrepu pa se na tom sentimentu razvila i marketinška pričao o ljekovitosti Podravkine juhe iz vrećice.
A onda je 1958. na Gažijev stol sletjela mala staklena bočica s nekom čudnom mješavinom neobična mirisa i još neobičnijeg okusa. Bila je to preteča Vegete. Proizvod su sa sajma u Italiji donijeli Ivan Živko i Ivo Đerek. Đurđevčanin Živko zaslužan je za Vegetino ime: nazvao ju je kasnije Vegeta 40, od engleskog vegetable (povrće), a brojka 40 označavala je granicu između mladosti i starosti. No, brojka je vrlo brzo nestala iz naziva i s ambalaže jer su kupci popularni proizvod u dućanima jednostavno zvali Vegetom.
Ta je bočica nekoliko dana bila na Gažijevu stolu, a onda je sekretaricu zamolio da kavenim žlicama podijeli sadržaj koji je odnio na kušanje nekim obiteljima u Koprivnicu. Ispostavilo se kako tako zakuhani proizvod u vrućoj vodi i nije bio nešto. U Podravki su ga u početku zvali bezmesnom juhom, ali vrlo brzo su shvatili kako to jednostavno nije to. Ne prolazi kao juha. Nedugo potom Gaži je doznao kako su neke kuharice bile oduševljene čudnovatom mješavinom koju su stavljale kao začin u svoju domaću juhu. Nova staklenka iz Italije brzo je završila u rukama profesorice Bartl koja se isprva odbijala time baviti jer je imala posla preko glave s novim juhama. No krenulo je. Sušenog povrća i glutaminata ionako im je ostajalo od proizvodnje juha, a ambalaža nije bila problem. Ostalo je povijest i čudesna kreacija Podravkina tima koji je za sve vijeke vjekova zadužio Koprivnicu i Hrvatsku.
Podravkino zlato
Vegeta je službeno registrirana 6. siječnja 1959. godine, a tajna receptura prvi je put poslana u tvornički pogon 16. svibnja iste godine. Prve serije Vegete završile su kao uzorci za probu u dućanima u Rijeci i Vojvodini. Povratne informacije bile su fascinantne: “Pošaljite nam još nekoliko tisuća komada, sve smo prodali.” Nekoliko tisuća brzo je preraslo u nekoliko stotina tisuća. Ispostavilo se da je cijela Jugoslavija bila oduševljena Podravkinim novim proizvodom.
Prema službenim podacima objavljenima u kompanijskoj monografiji, tijekom 1959. godine Podravka je proizvela 600 kilograma Vegete. Već iduće godine iz tvornice su na tržište plasirane tri tone. Potom je, godinu za godinom, uslijedio strelovit rast: 16 tona, 120 tona, 400 tona, a onda je 1964. godine probijena magična granica od tisuću tona. Podravka je odjednom plivala u novcu, razvijala novu proizvodnju, financirala društvenu zajednicu, gradila po Koprivnici. Malo je reći da su juhe i Vegeta izdignule Koprivnicu iz panonskog blata i smjestile je na kartu urbanih mitteleuropskih oaza ugode. Teško je i zamisliti što bi Koprivnica bila danas da nije bilo Vegete.
A što je danas Vegeta? Podravkino zlato. Proizvod s golemom maržom koji se prodaje na pet kontinenata u 50 zemalja svijeta. Više od 90 posto prodaje ostvari se na inozemnim tržištima, a manje od deset posto u Hrvatskoj. Takvog proizvoda nema nitko u zemlji. I normalno je da vrijedi poput najplemenitije kovine. Vegeta danas poprima različite oblike. U Australiji je tekuća, u Rusiji se prodaje kao juha u vrećici, a u Češkoj pod brendom Podravka. Vegeta je i monozačin kojem je pripojen slovenski brend Maestro kompanije Žito. Paprika, papar, cimet, origano, češnjak – sve je to danas Vegeta maestro.
Čini se da je Podravkina uprava Vegeti uspjela udahnuti novi život. U kategoriji univerzalnih dodataka jelima Podravka ovog časa drži čak 84 posto hrvatskog tržišta, a u jednom su času bili pali na 80-ak posto. “Ubili smo privatne marke”, hvali se prošli tjedan jedan od Podravkinih menadžera zaduženih za prodaju. Upravo trgovačke marke ozbiljno su bile nagrizale Vegetin tržišni kolač. Mnogo jeftinije i odlično plasirane na policama supermarketa pod čijim se markama prodaju, dodaci jelima za ‘sirotinju’ doista su jedno vrijeme izgledali kao ozbiljna konkurencija.
Ipak, tajna nije samo u zgodno pogođenom omjeru soli, šećera i sušenog povrća. Vegeta je ipak priča, a ne goli proizvod. Messi među začinima.
Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu
Jedini Ujak tete Zlate poginuo po završetku I svj. rata, toliko o vjerodostjnosti članka.