Veliki novac iz EU proračuna koji će se isplatiti poljoprivrednicima u novom razdoblju Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) EU do 2027. godine sigurno će utjecati na rast hrvatske proizvodnje, no sve ovisi koliko će tog novca će otići u proizvodnju hrane, a koliko za razne druge neproizvodne mjere. U tom omjeru leži veći dio uspjeha Strateškog plana Hrvatske, kaže Denis Matijević, osnivač konzultantske tvrtke za poljoprivredu i prehrambenu industriju Smarter, koja je u prosincu s Ministarstvom poljoprivrede provela niz konzultacija s poljoprivrednicima na tu temu. Koji je zaključak, kako povećati nedostatnu hrvatsku proizvodnju hrane, jesmo li išta naučili iz koronakrize..., samo su neke od tema o kojima razgovaramo s Matijevićem.
Kako realizirati cilj o 30 milijardi kuna vrijednosti poljoprivrede do 2030.?
Dionici iz poljoprivrede u najvećem se dijelu slažu kako buduće mjere strategije treba usmjeriti na povećanje produktivnosti, konkurentnosti te proizvodnje u ključnim sektorima koji mogu biti poluga razvoja poljoprivrede. I dalje postoje dileme hoće li sredstva biti dobro i pravedno raspoređena. Primjetan je strah poljoprivrednika da bi uz nove zahtjeve ZPP-a, moglo biti manje novca za proizvodnju i investicije, jer se jedan veliki dio sredstava preusmjerava na ekološke zahtjeve koji, kako tvrde poljoprivrednici, nisu u funkciji podizanja vrijednosti proizvodnje. No Strateški bi se plan mogao još bolje prilagoditi potrebama proizvodnje, posebice kada je riječ o investicijama u proizvodnju i preradu. Smatram da su za ostvarenje vrijednosti proizvodnje od 30 milijardi kuna potrebna ulaganja u proizvodne kapacitete od 600 milijuna eura u prve tri godine. Sadašnji planovi govore od 347 milijuna eura za investicije i tu vidim veliku zapreku ostvarenju tog cilja.
Vidite li vi nelogičnosti u distribuciji novca? Kod kojih bi proizvodnji moglo biti najviše problema?
Sve mjere koje se utvrđuju u Strateškom planu su horizontalne i ne utječu direktno na pojedine proizvodnje. Izuzev proizvodno vezanih potpora (PVP) za koje se u okviru izravnih plaćanja može izdvojiti maksimalno 15% sredstava, Hrvatska je odlučila zadržati PVP u svim proizvodnjama kao i do sada, s time da će se na proizvodnju voća i povrća primjenjivati i nove sektorske intervencije pa će iznosi PVP-a u tom sektoru biti niži. Ipak, i sami proizvođači moraju se prilagođavati uvjetima koje od nas traži EU, pa je neophodno da se udruže u proizvođačke organizacije što je pretpostavka za korištenje dodatnih sredstava. Obzirom na teško stanje u stočarskom sektoru, posebice u proizvodnji mlijeka i zbog urušavanja stočnog fonda, najveći dio tih potpora planiran je za ovaj sektor. Ove godine proizvodnja je dramatično pogoršana zbog globalnih poremećaja na svjetskom tržištu sirovina i cijena energenta.
Kako komentirate činjenicu da je novi ZPP sve više 'zelen' i sve se više sredstava usmjerava u zaštitu bioraznolikosti i borbu sa klimatskim promjenama?
Čak 25% izravnih plaćanja usmjerava se na eko sheme, a na intervencije koje su usmjerene na zaštitu prirode i organsku proizvodnju još 35% iz ruralnog razvoja. Zahtjevi za jačanje zelene arhitekture poljoprivrede vrlo su visoki. Je li to ostvarivo u našim uvjetima i tržišnim okolnostima teško je komentirati. Znamo da za ekoproizvodnju treba više radne snage koje nemamo, a treba i puno više znanja koje također nedostaje. S druge strane, ulaganja u tu proizvodnju su znatno viša nego u konvencionalnu, ali su i cijene ekoloških proizvoda veće. Uz visoke potpore sigurno će rasti interes za ekološkom proizvodnjom. Za sada tu proizvodnju ne prati adekvatan rast količina pa treba najviše raditi na proizvodima koji će se na prihvatljiv način ponuditi potrošačima.
Ispuni li Hrvatska standarde smanjivanja uporabe pesticida, zaštitnih sredstava kako je to propisala EU, može li to utjecati na smanjenje ratarske proizvodnje koja ima vrlo visoke prinose?
Za sada su to samo preporuke, odnosno tehnički ciljevi iz strategije Od polja do stola, ali je za očekivati da će se to pretvoriti i u obveze. Već sada ima jako puno otpora u razvijenim EU zemljama oko njih, no u Hrvatskoj su svi pokazatelji koji se odnose na upotrebu pesticida i organskih gnojiva ispod prosjeka EU i nama susjednih zemalja. Problema međutim imamo s kvalitetom tla u istočnoj Slavoniji i s erozijom tla u mediteranskom dijelu. Bit će nužna suradnja s znanošću, fakultetima, kako bi se pomoglo poljoprivrednicima da promjene neke kulture, odnosno da u plodoredu koriste više proteinske usjeve, naročito leguminozu, a jedna od mjera je i korištenje stajskog gnojiva na oranicama kroz eko sheme.
Što sve Hrvatska može napraviti s EU novcem za novo razdoblje ZPP-a?
Prema sadašnjem prijedlogu Hrvatska će od 2023. do 2027. ne računajući državna sredstva, na raspolaganju imati 3,25 milijardi eura, pri čemu je nešto više od 1,5 milijardi eura namijenjeno za ruralni razvoj, a 1,87 milijardi za izravna plaćanja. Za 2021. i 2022. ukupno je osigurano 1,75 milijardi eura, temeljem uredbe kojom je produžena primjena pravila iz prethodnog razdoblja. Ukupna sredstava za poljoprivredu, iz EU proračuna od 2021. do 2027. iznose tako 5,17 milijardi eura. Uz to je i kroz NPOO za poljoprivredu namijenjeno 131 milijuna eura. Sredstava će se nadopuniti dijelom i iz državnog proračuna, a za brojne programe, naročito investicije, bit će korištena i sredstava samih proizvođača. Stoga možemo očekivati ulaganja koja prelaze 5,3 milijardi eura iz fondova EU. I u prethodnom razdoblju bila je mogućnost korištenja 5 mlrd. eura u sedam godina, no ta sredstava nisu stvarno isplaćena poljoprivrednicima. Sada je sigurno više sredstava na raspolaganju, a o nama ovisi hoćemo li ih uspješno potrošiti. Zadnje tri godine vrijednost poljoprivredne proizvodnje ipak pomalo raste. Prema procjenama DZS-a u 2021. smo došli do vrijednosti od 19,5 mlrd. kuna što je rast od 6,5% u odnosu na godinu ranije.
Produktivnost poljoprivrednika izuzetno je niska u odnosu na prosjek EU, a slično je i s prehrambenom industrijom. Kako to promijeniti?
Poboljšanje produktivnosti znači povećanje prinosa i smanjenje troškova, povećanje vrijednosti proizvodnje po jedinici rada. Rast produktivnosti može smanjiti velike deficite trgovinske razmjene kako primarnih, tako i prerađenih proizvoda, te poboljšati iskorištenje proizvodnih kapaciteta, te stvoriti gospodarske mogućnosti za razvoj ruralnih područja. U poljoprivrednom sektoru nedostaju ulaganja u kapital, tehnologiju, istraživanje i razvoj, čime se dodatno koči produktivnost. Mali proizvođači nemaju dovoljan pristup kapitalu za financiranje investicija, a izostaje i udruživanje radi pristupa tržištu, što će se posebno poticati. Nedostaje i dovoljnih količina proizvoda, ujednačene kvalitete po konkurentnim cijenama, što ograničava tržišni položaj prerađivača. Vrijednosni lanci koji dobro funkcioniraju ograničeni su i zbog nedostatka usluga moderne logistike. Nadalje, mali proizvođači moraju imati veću poljoprivredno-financijsku pismenost i poduzetničke sposobnosti kako bi mogli proizvoditi na financijski isplativ način.
Mnogi se slažu kako nema smisla ulagati ogromne novce u ruralnu infrastrukturu ako nam mladi odlaze, a sela ostaju prazna jer nema posla.
Iskazane potrebe za ulaganjima u poljoprivredu i preradu su bile i u prethodnom programskom razdoblju velike i prelazile su 1,5 milijardi eura. Kad uzmemo u obzir hitnu potrebu modernizacije proizvodnje radi prevladavanja jaza produktivnosti i ukupnih faktora konkurentnosti te prilagodbe proizvodnje potrebi smanjenja klimatskog otiska (naročito prehrambene industrije) potrebna su znatno veća sredstva od onih koja se planiraju. Smatram da ulaganje u ruralnu infrastrukturu treba financirati iz drugih fondova, a fondove za poljoprivredu usmjeriti u mjere koje će direktno doprinijeti proizvodnji hrane. Samo kvalitetna radna mjesta i dobri rezultati u proizvodnji održat će život na ruralnom području te puniti proračun JLS-a tako da i oni mogu ulagati u infrastrukturu. Nije u redu iz programa ruralnog razvoja ulagati u vatrogasne domove i uređenje šetnica, cesta i groblja. To ljude neće vratiti na selo.
Što smo naučili ili trebali naučiti iz korona krize?
Korona kriza u početku nas je osvijestila kako sami moramo proizvoditi hranu za vlastite potrebe. I lanci dobave bili su djelomično ugroženi. Sama pomisao da bi nam moglo faliti hrane potaknula je mnoge da počnu razmišljati o potpori proizvođačima. Svi smo naručivali od OPG-a, trgovački lanci su pozivali lokalne proizvođače na suradnju. Sve je to lijepo i neki rezultati su vidljivi, ali ponovo smo se usmjerili na uvoz. Zato smo u 2020. imali jako dobre rezultate u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivrede - izvoz je porastao za 8,3%, a uvoz pao za 5,8%. Deficit u razmjeni hrane bio je smanjen za 384 milijuna eura i pao je ispod 900 milijuna eura. No, prošle godine smo 900 milijuna eura deficita dosegnuli već u listopadu. Izvoz je rastao više od 15%, ali i uvoz više od 14%. S obzirom na visoku osnovicu kod uvoza brzo raste i deficit. Na značajan rast vrijednosti izvoza utječe i veliko povećanje cijena. Izvoz žitarica u 2021. je vrijednosno rastao, količinski ne. I dalje nam je uvoz dominantan u mesnim i mliječnim proizvodima, voću i povrću te je značajno narastao u 2021. u svim tim kategorijama. Pozitivnu bilancu i dalje imamo samo kod žitarica, uljarica, proizvoda ribarstva, te malog broja prerađevina.
Cijene hrane kod nas i drugim EU članicama ovih su dana vruća tema, ispada da je na našim policama hrana skuplja od sličnih proizvoda u Njemačkoj ili Francuskoj. Zašto Hrvati jedu skupu hranu?
Na globalnoj razini cijene hrane su najviše u zadnjem desetljeću. To se snažno prelijeva i na naše tržište te smo u prosincu 2021. zabilježi rast cijena hrane u odnosu na godinu ranije od čak 8,1%, s time da su kruh i mlijeko poskupjeli 10%, ulja i masti više od 20%, povrće 11%, voće 9, a meso i ribe oko 4%. Cijene hrane daju najveći doprinos rastu indeksa potrošačkih cijena, a time i inflaciji koja je 2,6% na godišnjem nivou. Kada promatramo rast cijena hrane u zemljama EU one su izraženije u manje razvijenim članicama EU, kod kojih se inače bilježe nešto niže maloprodajne cijene. Hrana je najviše poskupjela u Litvi, Bugarskoj, Latviji, Rumunjskoj te Hrvatskoj, slijede Mađarska, Poljska te Estonija. Na cijene hrane utječe i visina PDV-a koja je u RH i dalje viša od većine EU zemalja, zatim su tu marže trgovaca koje su više zbog politike maloprodajnih lanaca, ali i njihovih visokih troškova distribucije zbog velike razlike u sezonalnosti potrošnje, velikih transportnih troškova i dr.
Jesu li poticaji umrtvili proizvodnju i u sustav uveli špekulante koji "proizvode" samo zbog poticaja?
Ulaskom u EU morali smo se prilagoditi i pravilima da se poljoprivreda obilno subvencionira. Neki misle da je to "helikopterski novac". No, nije to tako. Građani EU žele kvalitetnu i relativno pristupačnu, pa i jeftinu hranu. Desetljećima je kroz ZPP potican rast proizvodnje. Pridružili smo se EU kad su se poticaji odvojili od proizvodnje te se danas daju kao dopuna dohotku poljoprivrednicima kako bi mogli ostvarivati dohodak koji će im omogućiti pristojan život i da ostanu na ruralnom prostoru. Filozofija poticaja je složena i teško razumljiva. Ukupan ZPP je uspješan, EU je samodostatan s gotovo svim vrstama hrane, hrana je pristupačna i kvalitetna, a EU je neto izvoznik hrane. Naši se proizvođači moraju tim pravilima prilagoditi. Na administraciji je velika zadaća da kreira, unutar dozvoljenih gabarita, najbolje mjere i usmjerava sredstva kako bi se ojačala proizvodnja hrane. Za to je potrebno znatno unaprijediti konkurentnost hrvatske poljoprivrede.