Vrijednost hrvatske proizvodnje od 1990. do danas pala je za 50 posto

Vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje u posljednjih je 30 godina prepolovljena, broj svinja pao je s dva milijuna na 800.000 komada, proizvodnja mlijeka s više od 900 milijuna litara na 435 milijuna... Nismo dostatni gotovo ni u čemu, osim u mandarinama, žitaricama, jajima i peradi, a dok nam ostale strateške proizvodnje škripe, dojam je da rastu tek nedoumice isplati li se uopće u Hrvatskoj išta proizvoditi ili samo gomilati hektare, po mogućnosti ekološke, za koje su i nekoliko puta viši poticaji, a za proizvedene količine nitko ne pita. Ili pak "brati" potpore za obradive površine koje se "odmaraju", za što je lani iskeširano oko 50 milijuna kuna potpora premda je na "produženom odmoru" odavno i oko 800.000 obradivih, a zapuštenih hektara, procijenio je nedavno prof. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta. Uvoz hrane tako iz godine u godinu raste, lani na oko 3,5 milijardi, čime smo dosegnuli već 1,3 milijarde eura vanjskotrgovinskog deficita. A nakon što je "poljoprivredni patriotizam" na koji smo nadošli u koroni brzo splasnuo, on se i dalje produbljuje. Dobavljači i trgovci požurili su po uvozno, dok domaći agrar i dalje muče nove/stare boljke od nedostatka radne snage, slabe likvidnosti sektora, nedostatne kontrole tržišta i isplaćenih potpora, manjka skladišnih kapaciteta, neorganiziranosti i neudruženosti proizvođača do nelojalne konkurencije, nepoštene trgovačke prakse i dampinških cijena uvoznih proizvoda koji ozbiljno ugrožavaju domaću proizvodnju.

U debelom smo deficitu

- Poljoprivreda je po svim pokazateljima prije trideset godina imala mnogo veće gospodarsko značenje i bitno je utjecala na blagostanje ruralnih područja, demografsku sliku i socioekonomski položaj stanovnika ruralnih područja, posebice Slavonije. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća poljoprivreda je u BDP-u sudjelovala sa 6%, ruralni prostor Hrvatske je obuhvaćao oko 75% teritorija i na njemu je živjelo 45% stanovnika. Danas u BDP-u sudjeluje s 3,5%, što je i dalje veći udio nego u drugim članicama EU, a na ruralnim područjima i dalje živi oko 40% stanovnika - kaže Zvjezdana Blažić, specijalistica za sektor poljoprivrede i prehrambene industrije.

Poljoprivredne površine koje su korištene bile su znatno veće nego danas. Prema Popisu poljoprivrede 1989. imali smo ukupno 3,24 milijuna hektara, od čega 1,48 milijuna hektara oranica, 71 tisuću hektara voćnjaka, 59 tisuća hektara vinograda te više od 1,5 milijun hektara livada i pašnjaka. Prema posljednjim podacima DZS-a, koristimo pak 1,49 milijuna hektara, od čega 803.902 ha oranica, voćnjaka 32.436 ha, vinograda 20.512 h, te trajnih travnjaka (pašnjaci) 607.555 ha, pa ispada da smo od osamostaljenja Hrvatske poljoprivredne površine smanjili 55%, isto toliko i oranice i voćnjake, a imamo i 60% manje pašnjaka i 65% manje vinograda.

- Proizvodnja žitarica bila je znatno veća, proizvodili smo tri milijuna tona, a danas manje od 2,5 milijuna. Najvažniji i onda i danas bio je kukuruz, kojega su prinosi s 4,57 t rasli na više od 9 tona. U proizvodnji industrijskog bilja postigli smo znatan napredak. U 1990. smo proizveli 27.400 tona uljane repice, danas 155.842 t, suncokreta 41.800 t, danas 110.790 t, a najbolje rezultate imamo kod soje, s 50.000 na čak 245.188 t. Šećerne repe i duhana danas pak proizvodimo manje nego 1990. I proizvodnja grožđa i vina značajno je smanjena, dok su jabuke ostale na približno isto hektara, no prinosi su narasli. Što se tiče stočarske proizvodnje, početkom devedesetih imali smo više od 823.000 goveda, 1.655.000 svinja, 743.000 ovaca i 16.458.000 peradi, a danas je broj goveda prepolovljen na 420.000 komada, a ostale stoke smanjen za 30-ak posto - svinja na oko milijun komada, ovaca 636 tisuća te peradi 11 milijuna - objašnjava Blažić te dodaje kako je najveći pad ostvaren u proizvodnji mlijeka.

Devedesetih smo proizvodili gotovo 994.000 tona mlijeka, a danas gotovo 60% manje odnosno, 435.606 t u 2019. što je uvjetovano i snažnim rastom uvoza. Izvoz pak raste manjim stopama, i to uglavnom proizvoda niže dodane vrijednosti ratarstva, a sve se više smanjuje izvoz proizvoda stočarstva koji su dominirali u izvozu do 1990. Tako smo u razdoblju 1988. do 1990. imali negativni saldo trgovinske bilance poljoprivredno prehrambenih proizvoda, godišnje u prosjeku 157 milijuna dolara, da bi taj deficit u bilanci lani narastao na više od 1,3 milijarde eura.

Poljoprivredno-prehrambenih proizvoda uvezli smo više od 3 milijuna tona u vrijednosti 3,4 mlrd. eura, odnosno za više od 25 mlrd. kuna, a izvoz smo povećali na 2,17 milijardi eura, što je u odnosu na 2018. za oko 140 milijuna eura više. Pokrivenost uvoza izvozom pala je za 3%, na 64%. Meso, mlijeko, voće, povrće..., kojeg god se sektora dotaknuli, u debelom smo deficitu u odnosu na uvoz, osim proizvoda ribarstva i žitarica. Povrća smo lani, primjerice, uvezli u vrijednosti od 163,1 milijun eura, 24% više nego godinu prije, a pokrivenost uvoza izvozom je samo 20%. Na uvoz voća potrošili smo 211,1 mil. eura, 12% više, a pokrivenost je samo 19%.

Gomila birokratskih propisa

Pritisku roba iz uvoza kumovali su i vrlo niska produktivnost (koja je na 18% razine EU15) te konkurentnost, zbog kojih nam kontinuirano pada samodostatnost u gotovo svim proizvodnjama: u proizvodnji mlijeka smo na svega 52%, dok u proizvodnji mesa Hrvatska nije samodostatna od 2006. Istovremeno, samodostatnost u proizvodnji voća iznosi samo 59%, a povrća oko 63%, pri čemu nas najviše muče usitnjenost parcela, mala prosječna veličina (u povrćarstvu je prosjek 0,32 ha po gospodarstvu, u voćarstvu 0,3), te slaba ekonomska snaga gospodarstva. Stoga se opravdano tvrdi kako poljoprivreda zbog svog slabog razvoja umnogome negativno utječe na stanje hrvatske platne bilance.

- Potpuno otvaranje granica za uvoz roba iz vrlo kompetitivnih članica EU na vidjelo je izbacilo velike probleme hrvatske poljoprivrede, ponajprije znatno nižu produktivnost u odnosu na prosjek EU, gdje smo na razini 28 posto prosjeka svih članica i među četiri najlošije zemlje EU, dok nam je produktivnost niže od najbolje članice EU - Nizozemske čak 14 puta - napominje Blažić.

Hrvatskoj je nedostajalo kapitala nužnog za stvaranje efikasne, ekonomski održive poljoprivrede temeljene na suvremenim tehnologijama, digitalnim alatima i znanju. A uz to se i danas susrećemo s istim neriješenim pitanjima kao i prije trideset godina; raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, komasacije koju ne provodimo, navodnjavanja, koje je vrlo slabo, a izgrađeni sustavi se ne koriste. Nismo riješili nužne državne investicije u poljoprivrednu infrastrukturu bez kojih nema suvremene poljoprivrede. S druge strane, pretrpani smo gomilom birokratskih propisa, zakona, pravilnika i uputa kako poljoprivrednici trebaju proizvoditi.

VIDEO OPG Ledinski trpi ogromne štete jer im propada cjelogodišnji urod božura

Video: Damir Špehar/Pixsell

- Toliko smo ih preopteretili raznim administrativnim obvezama da nemaju vremena proizvoditi - kaže Blažić. Sustav potpora u poljoprivredi kroz razne oblike plaćanja koji proizlaze iz Zajedničke poljoprivredne politike EU (ZPP) omogućio je da proizvođači uz manje rizike ulaganja u pripremu proizvodnje dobiju razne vidove plaćanja i tako si osiguraju dohodak bez rasta proizvodnje. Često su potpore u poljoprivredi zamjena za poljoprivredni dohodak koji je izostao zbog nedostatak proizvodnje, ali kako nije bilo ni ulaganja ni troškova u proizvodnju, takav način poslovanja postaje sve isplativiji pa time i učestaliji, a proizvodnja pada.

Primjerice, u hrvatsku je poljoprivredu u posljednjih deset godina utrošeno više od 40 milijardi kuna poticaja, a godišnja vrijednost poljoprivredne proizvodnje pala je za oko četiri milijarde. Javna potpora poljoprivredi čini 1,3% BDP-a, iz EU proračuna dolazi 65% potpora hrvatskim poljoprivrednicima, a izdaci za javne službe čine gotovo petinu svih izdataka za poljoprivredni sektor! Ukupni izdaci EU proračuna za poljoprivredu RH u razdoblju 2014. - 2020. iznose 3,4 milijarde eura, a produktivnost nam je 5500 eura po radnoj jedinici godišnje, a u EU 17.000 eura.

- Kad se netko malo dublje prihvati analize poljoprivredne proizvodnje danas u odnosu na 1990., dakle godinu prije osamostaljenja Hrvatske, može samo ostati u šoku kad vidi s kojim je količinama proizvoda hrvatska raspolagala i što je sve izvozila. Za ilustraciju, u razdoblju od 1956. do 1970. površine pod krumpirom u Hrvatskoj su iznosile su 103.000 ha s prosječnim prinosom 9,3 t/ha, što je ukupno više od 976.000 tona, da bi proizvodnja postupno padala i posljednjih godina došla na oko 170.000 tona ili 80% ukupnih potreba za krumpirom - ističe Miroslav Kuskunović, marketinški stručnjak za PR u poljoprivredi, uvjeren kako će samo onaj tko ima glavni resurs, a to je hrana, moći planirati svoju uspješnu budućnost. No hrvatski političari, tvrdi, na agrobiznis i poljoprivredu gledaju kratkoročno - onoliko koliko im traje mandat, a sve neuspjehe i promašaje pravdaju Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU čiji smo dio i na koju je najlakše prebaciti svu krivnju.

Litra obične flaširane vode danas je tako u trgovini skuplja od litre mlijeka koja se u najgorim vremenima od farmera otkupljivala za svega 1,70 kn, danas za oko 2,50 kuna, a kad se donosio Operativni program podizanja mliječnih farmi, država je kalkulirala s otkupnom cijenom od 4 kune. Zbog toga se stotine novoizgrađenih farmi našlo u problemima, neotplaćenim kreditima... te se proizvodnja mlijeka s oko 60.000 farmi u svega desetak godina smanjila na manje od 5000, a već je 2016., prema procjenama Branka Kolaka iz Saveza udruga uzgajivača holstein goveda, napušteno, ispražnjeno i u korov zaraslo farmi za više od 5 milijardi kuna. Zato smo lani uvezli mlijeka i mliječnih proizvoda za 268,7 milijuna eura, mlijeka i vrhnja za 39% više, a sira, primjerice, za 16% više nego godinu ranije.

Poligon za manipulatore

Ministre poljoprivrede, pogotovo one iz novije povijesti, teško ćemo tako pamtiti po nekim ključnim koracima za agrar, osim izlika da tako od nas traži Bruxelles. Najdugovječnijeg ministra poljoprivrede Petra Čobankovića (od 2003. do kraja 2011., s kratkim prekidom kad je uskočio Božidar Pankretić) tako se najviše povezuje uvođenjem potpora, s vrućim seljačkim prosvjedima, strpljivim i izravnim suočavanjem s poljoprivrednicima, vraćanjem lipicanaca, umalo kobnim raftingom na Zrmanji i pokajničkim guljenjem krumpira zbog afere Planinska. Isplata potpora za sanaciju šteta zbog suše od 430 milijuna kuna (koje baš i nije bilo), pomoglo je HDZ-u 2007. da dobije izbore, tvrde upućeni. Potpora je bilo za voćnjake i vinograde, ali ne i za hladnjače, vinarije. Nove mliječne farme nisu dobile prijeko potrebnu zemlju pa su mnoge posrnule.

Za Tihomira Jakovinu (od kraja 2011. do početka 2016.) vezale su se afere sa šećernim kvotama, s natječajima Programa ruralnog razvoja (PRR), pogodovanjem velikim sustavima, dodjelom državnih pašnjaka stočarima koji nemaju dovoljno stoke... Nasljednik mu Davor Romić u fotelju nije pošteno ni zasjeo i krenuo s vađenjem kostura iz ormara, a ni Tomislav Tolušić nije ostao do kraja mandata. Spriječio je da EK uvede famozne kvote na malu plavu ribu u Jadranu na svega 40% dosadašnjih, korigirao sporni PRR, u Zakon o poljoprivrednom zemljištu ugradio mogućnost zakupa neobrađenog zemljišta uz čuvanje rente 10 godina za vlasnika, no općine i gradovi to mahom ne provode. Potpore za pašnjake po njemu su bile "izvor najvećeg kriminala", a povod svađe sa stočarima bila je Jakovinina odluka da zakupci zemljišta ne moraju više nužno imati stoku da bi ostvarili pravo na EU potpore, nego mogu odlučiti hoće li pašnjake samo kositi ili će na njima pasti krave, koze i ovce. Na upis prava na zemljište dovoljni su bili potpisi dvaju svjedoka, pa se na pašnjake upisalo nekoliko tisuća novih poljoprivrednika. Poticani hektari skočili su s 30 na 600 tisuća hektara, te ih je Tolušić pokušao vezati za uvjetna grla po hektaru. EK mu nije dao pravo na to jer je u EU za potpore dovoljna i košnja, bez ijednog grla na pašnjacima, a nedugo poslije Tolušić je smijenjen zbog afere s imovinskom karticom.

- Sve vlade na početku najavljuju velike reforme, planiraju neke strategije, a na kraju mandata kada se zbroje tri glavna indikatora - raste li proizvodnja ili pada, je li uvoz veći ili manji te žive li seljaci, tj. poljoprivrednici bolje ili gore, odnosno imaju li veći dohodak, rezultat je najčešće negativan - napominje Kuskunović, uvjeren kako je jedna od grešaka koje su tome pridonijele i uništavanje poljoprivrednih kombinata i zadruga, nakon čega su proizvođači prepušteni otvorenom tržištu stihijskoj usitnjenoj proizvodnji i zapostavljanju razvoja i forsiranja znanja u poljoprivredi.

- Hrvatska je u "mrskom socijalizmu" imala kombinate. Njih 22 su bila okosnica proizvodnje, organizacije proizvodnje, otkupa, ali i izvoza dok je većina tih jakih sustava imalo uz sebe vezanu i prehrambenu industriju - mljekare, klaonice, mesnu industriju, mlinove... Samo je IPK Osijek obrađivao 89.000 hektara, Belje 36.000 hektara, PIK Vinkovci 35.000. Goleme površine imao je i Vupik - 14.000 ha, PIK Đakovo 21.000..., a danas bi se u Hrvatskoj trebala ponovo provesti revolucija i nacionalizacija kako bi se okrupnilo 10.000 hektara. Nekadašnja uspješna organizacija poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj odvijala se u drugačijim političkim okolnostima - zatvorenom tržištu, strogoj kontroli investiranja, planskoj poljoprivredi... No, kada danas pitate bilo kojeg slavonskog seljaka, dobit ćete jednoglasan odgovor da je bilo organiziranije - tvrdi Kuskunović te dodaje kako su kombinati tada raspolagali s 1,1 milijun hektara, a seljaci, tj. privatni vlasnici s oko 2 milijuna hektara. Obradive kombinatske zemlje bilo je 360.000 hektara podijeljene na 18 milijuna parcela.

- Oni su ulagali golema sredstva u okrupnjavanje parcela, a početkom 90-ih sve je to proglašeno reliktom prošlosti, mrskim socijalističkim nasljeđem te je izvršena brutalna "nacionalizacija". Kombinatima je zemlja oduzeta, potom su oni privatizirani, tajkunizirani i u konačnici upropašteni. S njima su nestale i organizirane poljoprivrede zadruge, pa su seljaci izgubili mjesto odakle su dobivali znanja, informacije i ono što je najvažnije - sigurna otkupna mjesta. Prepušteni su tržištu, koje više nije bilo zatvoreno, a sunovrat je krenuo sa sklapanjem SSP-a s EU, kada su domaće prehrambene industrije posegnule za jeftinom sirovinom s globalnog tržišta, i tako gradile svoju profitabilnost, te se potpuno odrekle organizacije proizvodnje u Hrvatskoj i pomaganju hrvatskim seljacima da budu konkurentni - napominje on.

- Tijekom 20 godina provodili smo zemljišnu reformu i 18 puta mijenjali zakon o poljoprivrednom zemljištu, a dodjele i davanja zemlje po čudnim kriterijima - stranačkim, po zasluzi ili po političkom ključu. S druge strane pokušaji da se kroz poreznu reformu natjeraju privatni vlasnici da zemlju obrađuju ili je prodaju, daju u zakup ili arendu, kako se to kaže u Slavoniji, padali su na Ustavnom sudu i nijedna vlada nije uspjela pokrenuti proces stavljanja zemlje u funkciju proizvodnje i poljoprivrede - uvjeren je Kuskunović. Hrvatska danas uglavnom govori o distribuciji novca za poljoprivredu. Dok proizvodnja propada, selo stari i ostaje prazno, u prostoru ZPP-a otvorio se ogroman poligon za "poticajne" manipulatore koje temeljem zakona ubiru novac bez da proizvode.

Tri desetljeća urušavanja

Poticaji su potpuno umrtvili proizvodnju, a višegodišnje guranje glave u pijesak doveo je do toga da smo po mnogim kriterijima na začelju EU. Danas se novac iz Programa ruralnog razvoja troši za uređenje sela (što nužno nije loše), ali u tim selima nema ljudi, nema posla, mladi odlaze, a staračka domaćinstva proizvode, ali ne znaju za koga. Imamo čak i mjere za zaštitu leptira i kosaca.

VIDEO OPG Luka Rossi

Video: Srecko Niketic/PIXSELL, ilustracija

Domaća proizvodnja na manje je od 50% ukupne prijeratne proizvodnje kada je prihod od poljoprivrede iznosio preko 33 milijarde kuna, dok s druge strane, danas u hrvatskoj poljoprivredi djeluje oko 165 tisuća subjekata (OPG, zadruga, pravnih subjekata i udruga), od kojih oko 95.000 dobiva potpore, a samo 12.000 je u sustavu PDV-a. Njih 1,5% su pravni subjekti, u čijem sastavu svega 30-ak njih čini više od 65% ukupne poljoprivredne proizvodnje RH s niti 9% ukupnih poljoprivrednih površina. Među njima su i Agrokorove poljoprivredne perjanice (današnja Fortenova grupa) koje je Ivica Todorić modernizirao do savršenstva. Nije uspio kupiti Podravku, ali se zato žestoko borio za PIK Vrbovec, koji je preuzeo u veljači 2005. plativši milijun kuna za 92% državnih dionica, pod uvjetom da za 40 milijuna otkupi potraživanja državnih vjerovnika. U trenutku kupnje, PIK je vjerovnicima i dobavljačima bio dužan blizu pola milijarde kuna, mjesečno je proizvodio gubitak od 10 mil. kuna, pa je u istom paketu Todorić dobio i Belje (koje je također imalo oko pola milijarde duga) za kunu, obvezavši se na 270 mil. kuna ulaganja.

Belje nije prva prehrambena industrija koju je dobio za kunu. 2002. je preuzeo i Bjelovarsku industriju mesa (BIM) koja je bila u problemima, dok je u poljoprivredni biznis Todorić tijekom pretvorbe i privatizacije ušao 1994. preko Silos-Mlinova PIK-a Vinkovci. Od obrta za proizvodnju cvijeća u Kloštar Ivaniću, koji je osnovan 1976., koji je 10-ak godina kasnije, kako je to pričao sam Todorić, držao 40% cvijeća u bivšoj Jugoslaviji, Agrokor je registriran 1989., da bi već 1995., dokad je u portfelj uknjižio zadarsku Sojaru, većinski dio Jamnice, Agroprerade Ivanić Grad, Zvijezde, Leda, Unikonzuma, Bobisa, Solane Pag..., a sve zahvaljujući kreditima Zagrebačke banke odobrenima na temelju stare devizne štednje, Agrokor prerastao u koncern. Idućih godina intenzivno je akvizirao i investirao u Hrvatskoj i regiji, završivši taj ciklus preuzimanjem slovenskog trgovačkog lanca Mercator 2014. Nakon Belja u poljoprivredi je slijedilo i preuzimanje Vupika, Mladine..., pa je danas Fortenova tvrtka s najvećim površinama pod jednom organizacijom u Europi. Iako mnogi spore privatizaciju i način kako je Agrokor došao do pojedinih tvrtki, čemu je kumovalo i debelo pogodovanje države, činjenica je da su preuzete tvrtke bile predvodnici novih tehnoloških rješenja, modernizacije i stvaranja kvalitetnih lanaca dobave, vertikalno posložene poljoprivrede i s prinosima boljim i od EU. U njih su uložene stotine milijuna kuna, izdašne državne potpore (i oko 170 mil. kuna u nekim godinama), ali je neplaćanjem i ucjenama ili uništio konkurente ili im ograničio mogući razvoj. Izrazita usmjerenost na rast prihoda i investicije financirane vanjskim zaduživanjima, uz visoke troškove, dovele su u pitanje održivost Todorićeva modela, probleme s likvidnosti, neplaćanje partnera, blokade te, na koncu, uvođenjem postupka izvanredne uprave koji je rezultirao nagodbom vjerovnika i nastankom Fortenova grupe, koja se nedavno pohvalila rezultatima za prvo tromjesečje ove godine, najboljima u zadnje tri godine.

- Najveći problem hrvatske poljoprivrede je nedostatak produktivnosti, koja je na 18% razine EU-15 čime ne možemo stati u bok s poljoprivrednom proizvodnjom drugih zemalja EU. Drugim riječima, s trenutačnom razinom produktivnosti ne možemo proizvesti proizvod koji cjenovno može konkurirati. Preduvjet rasta je rast tržišne konkurentnosti, a mala, usitnjena gospodarstva se ne mogu samostalno tržišno i organizacijski posložiti kako bi ostvarili nižu cijenu - rekao nam je nedavno Mirko Ervačić, vlasnik i predsjednik uprave Osatina grupe, prema kojemu je na prvom mjestu potrebno urediti tržište - proizvodno i tržišno se organizirati, kao i smanjiti vladajući populizam u odnosu na najvrjedniji resurs - poljoprivredno zemljište. Prvi je puta zakonski omogućeno da o sudbini nekog poljoprivrednog proizvođača, njegovim ulaganjima ne odlučuje tržište, već potpuno arbitrarno lokalna samouprava. Ne mali broj ljudi koji su članovi tijela lokalne samouprave izravno se bave poljoprivredom i imaju interes za zakup poljoprivrednog zemljišta u koje su dosadašnji zakupnici ulagali i povećali njegovu vrijednost, čime se otvara mogućnost pogodovanja parcijalnim interesima.

- Ako težimo dugoročno održivoj i konkurentnoj poljoprivrednoj proizvodnji, koja će biti u stanju zadovoljiti potrebe RH, nužno je istu lišiti svakog prizvuka lokalnog raspolaganja, budući da su se takvi modeli u praksi pokazali kao vrlo arbitrarni i neobjektivni, a kako bi se napravio iskorak u poljoprivredi, nakon tri desetljeća urušavanja i zaostajanja, konačno je došlo vrijeme da se podrže prijedlozi i preporuke struke koja razumije koji su potezi danas nužni, kako bi se proizvodnja hrane, a zatim i prateće industrije, izdigle iz sadašnjih razina - smatra Ervačić.

Dr. sc. Goran Buturac sa zagrebačkog Ekonomskog instituta smatra kako upravo ekonomski šok nastao kao posljedica koronavirusa može biti impuls ka početku izgradnje jednog novog odnosa, agrarne i ekonomske politike, koje će biti na tragu poticanja poljoprivredne proizvodnje, stvaranja novih dodanih vrijednosti, rasta produktivnosti i inovativnosti ovoga sektora.

- Mjere za oživljavanje domaće poljoprivrede moraju imati kratkoročni, ali i dugoročni horizont. Temeljni ograničavajući čimbenik razvoja bit će nedostatak ljudskog resursa. Što se tiče kratkoročnih mjera važno je promptno osigurati likvidnost domaćih proizvođača kako bi prebrodili ovaj ekonomski šok. Potrebno je smanjiti parafiskalne namete svim proizvođačima hrane, a gdje god je to opravdano i moguće, potpuno ih ukinuti. Nadalje, za sva obiteljska poljoprivredna gospodarstva, zadruge, obrte registrirane za obavljanje poljoprivredne djelatnosti koji su u sustavu PDV-a uvesti plaćanje PDV-a po naplati. U uvjetima otežanog transporta valja poticati kratke lance dostave i opskrbe, tj. u opskrbi javnih institucija dati prednost lokalnim proizvođačima hrane. Tamo gdje je to moguće i opravdano mora se osigurati interventni otkup viškova poljoprivrednih proizvoda. Svim poljoprivrednim proizvođačima je potrebno osigurati lance opskrbe i dostave kako bi imali nesmetanu dostupnost sirovinama, zaštitnim sredstvima, repromaterijalima i sjemenju za nadolazeću sjetvu i poljoprivredne radove. Dugoročno gledano, potrebna su nam ulaganja u znanje, inovacije, nove tehnologije, istraživačke centre koji će biti potpora poljoprivrednim proizvođačima i proizvodnim procesima. Država je tu da stvori ambijent pogodan za ulaganja u proizvodnju hrane, bez nepoštene trgovačke prakse i bez damping uvoza proizvoda loše kakvoće, s transparentnim i učinkovitim sustavom potpora - rekao je Buturac.

Nova strategija na papiru

Posljednjih mjeseci puno se govori o novoj strategiji poljoprivrede i razvoja akvakulture 2020. do 2030., koju je s Ministarstvom poljoprivrede radila Svjetska banka, a uskoro bi je trebao potvrditi novi saziv Hrvatskog sabora. Mnogi joj zamjeraju da je nejasna, neutemeljena na stvarnoj proizvodnji i stanju u hrvatskoj poljoprivredi, no u Ministarstvu poljoprivrede kažu kako ona nije nastala u nekom kabinetu i znanstvenoj instituciji nego kao rezultat potreba, kako ih vidi sektor. Ministrica Marija Vučković uvjerena je kako će nova strategija doprinijeti proizvodnji veće količine visokokvalitetne hrane po konkurentnim cijenama, održivom upravljanju prirodnim resursima u promjenjivim klimatskim uvjetima te doprinijeti poboljšanju kvalitete života i povećanju zaposlenosti u ruralnim područjima.

- Ostvarenje definirane vizije razvoja postići će se ostvarenjem četiri strateška cilja, a aktivnosti za njihovo postizanje definirane su u planu provedbe, pri čemu su osnovne smjernice učinkovitije korištenje javnih sredstava kroz preciznije usmjeravanje poljoprivrednih potpora i poboljšanje apsorpcije EU sredstava za ruralni razvoj. Također, strategijom razvoja akvakulture od 2020. do 2030. uzgajivačima će se omogućiti ciljane intervencije za stratešku transformaciju sektora akvakulture u idućem razdoblju, veću učinkovitost vrijednosnog lanca i konkurentnosti hrvatskih proizvoda akvakulture na inozemnim i domaćem tržištu, što će u konačnici rezultirati integriranim teritorijalnim razvojem ruralnih i obalnih područja. Plan, među ostalim, podrazumijeva regionalizaciju poljoprivrede (gdje i koje proizvodnje i kako ih poticati), navodnjavanje dodatnih 25.000 ha zemljišta, povećanje svinja u tovu iz domaćeg uzgoja za 35%, goveda za 20...