Zašto se svijetu događa ekonomska kriza i kad se Hrvatska može izvući

Nisu epidemiolozi jedina struka koja tapka u mraku pred sićušnim virusom koji je svijet bacio na noge. Političari se nose s potezima o kojima nisu ni sanjali, a jednako tako zbunjeni su i ekonomisti koji temeljem iskustava iz prijašnjih kriza pokušavaju otkriti što nas sve čeka.

Nepoznanica je pregršt tako da prva predviđanja o razmjerima krize treba uzeti s velikom rezervom, a jedno je sigurno, 2020. godina ostat će zapamćena kao prekretnica u mnogim segmentima života. U nastavku odgovaramo na pitanja što nam je donijela svjetska pandemija i kakvi bismo mogli izaći iz nje.

1. Zašto se sadašnja recesija uspoređuje s velikom krizom iz 30-ih godina prošlog stoljeća? 

Po sistemu domina, karantena koja je u siječnju započela u Kini, drugom najvećem gospodarstvu u svijetu, u manje od četiri mjeseca prelila se na cijeli svijet, bez ikakve iznimke. Prekinuti su lanci dobave, zaustavljene investicije, zabranjena kretanja što se u ovakvim razmjerima nije događalo nikada. Državi iz koje je epidemija krenula blokada je već u prvom kvartalu uzela deset posto BDP-a, a njihovi minusi prelili su se na Europsku uniju i prije nego što su zabilježeni prvi slučajevi zaraze. Da svijet funkcionira kao jedno veliko selo, vidi se i na primjeru često spominjane Švedske, koja nije posezala za zabranom kretanja i represijom, ali je i njezino gospodarstvo pretrpjelo velike gubitke.

2. Kako u svemu prolazi Hrvatska?

Kao mala otvorena ekonomija Hrvatska je snažno ovisna o zbivanjima u okruženju. Kako su naše direktne veze s Kinom slabe, prva dva mjeseca nisu izgledala tragično, no razbuktavanjem epidemije u Italiji sve se promijenilo.

Većina hrvatskog izvoza – 40 posto – odlazi u Italiju, Sloveniju i Njemačku, a za građane tih zemalja Hrvatska je jedan od prvih, ako ne i prvi izbor za turistička putovanja. Prebacivanje proizvodnje na Istok nije samo hrvatska nego i boljka svih zapadnoeuropskih zemalja, koje proteklih tjedana nisu bile u stanju samostalno sašiti ni dovoljno zaštitnih maski za građane, a kamoli proizvesti iole sofisticiraniji stroj ili čak i najjednostavniji lijek.

VIDEO: Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kada bi mogla završiti pandemija

Hrvatska će zbog oslonjenosti na turizam biti u velikim problemima, ali sve relevantne organizacije (zasad) misle da gubitak jedne sezone ne bi morao završiti katastrofom te da će se izgubljeno značajnije vratiti već iduće godine. Staklenu kuglu nitko nema, a čak i ozbiljni ekonomski prognozeri vele da postojeći prognostički alati nisu u stanju predvidjeti učinak prisilnog “sediranja” ekonomije.

Po logici stvari najprije bi se iz kome trebali izvući najjači, počevši od Kine koja je bila nadomak toga da osvoji petinu svjetskog gospodarstva, još uvijek vodeće Amerike (23% svjetske ekonomije), gdje je trenutačna stopa nezaposlenosti dostigla nezamislivih 15% te disciplinirane Njemačke koja više od svih ima prostora za potrošnju.

3. Zašto su vlade otpustile kočnice i krenule s politikom ‘trošite, trošite, trošite’? 

To je prvo što države mogu učiniti u vrijeme krize, pojačano trošiti kako bi smanjile razmjere gubitaka i pomogle da se sačuva jezgra oko koje će se kasnije razvijati ostali. Stoga svjedočimo masovnim poticajima poduzetnicima, a posebno malim poduzećima čije su rezerve u pravilu niže nego kod velikih, preuzimanju isplata plaća, masovnom dijeljenju naknada za nezaposlene, širenju socijalnih transfera na rizične skupine građana. Drugi oblik pomoći je smanjenje poreza i odgode plaćanja javnih davanja, a kao treće trebale bi uslijediti direktne državne investicije.

4. Kako u svemu prolaze građani, što se događa s njihovom potrošnjom i standardom? 

Sve ovisi o tome što će se događati s plaćama! Ako one padnu, past će i sve ostalo. Država jamči isplatu mirovina, a sigurne su i proračunske plaće, no privatni sektor nema takvih osigurača. Jači val otkaza zasad je izbjegnut masovnim potporama iz proračuna, posljednjih dana primjetno je i veće zapošljavanje, ali stvarno stanje na tržištu rada ovisit će o tempu promjena u međunarodnim robnim tijekovima.

Važnu ulogu imat će i siva ekonomija, koja je uvijek bila žilava na ovim prostorima, a s krizom će se njezin udio dodatno povećavati. Dio ljudi manje će trošiti i zbog straha, a novac koji se ne potroši neminovno vodi smanjenju prihoda nekoga drugog. Jedno je sigurno, u ovoj krizi novac ne igra presudnu ulogu, čak i da ga bude kao pljeve, od njega neće biti velike koristi uz ograničeno kretanje ljudi i roba.

5. Gdje države nalaze novac za povećanje potrošnje? 

Koliko god slaba bila, država je uvijek jača od pojedinca i može lakše doći do kapitala bilo da se zadužuje ili pokreće štampariju novca, kao što su to učinile sve središnje banke, pa i Hrvatska koja posljednjih tjedana kreira više novca nego što ga je kreirala ikada u svojoj povijesti. Nisu to bezazleni potezi i, ako se pretjera, mogu dovesti do inflacije i dodatnog urušavanja standarda, što zapadne zemlje nisu iskusile još od Drugog svjetskog rata. Stoga se uvijek postavlja pitanje gdje je granica do koje se može umjetno kreirati novac te koliko jaki moraju biti mlazovi vode da bi se ugasio požar.

6. Zatvaranje ekonomije bilo je trenutačno, koliko može trajati otvaranje?

Jedno od otvorenih pitanja u povijesnom eksperimentu je koliko brzo se stvari mogu vratiti u staru, a ne u novu normalu. Optimisti vele godinu-dvije, pesimističniji spominju i desetljeća. Hrvatska se ni 11 godina od izbijanja prethodne financijske krize nije uspjela vratiti na raniju zaposlenost, industrijsku proizvodnju, građevinske aktivnosti i investicije, a brzina kojom će se neka ekonomija izvući iz prisilne kome kombinacija je lokalnih i uvoznih faktora.

Pođemo li od pretpostavke da će svijet, čitaj Kina, Amerika, EU i ostale bogate zemlje, naći dobar recept oporavka prema kojemu će se 2022. ili 2023. na zbivanja u 2020. gledati kao na ružan san, uvijek ostaje lokalni faktor kroz koji se provlači način života, kvaliteta javnih politika, razina korupcije gdje Hrvatska ne stoji dobro.

7. Koje su dugoročne posljedice koronarecesije? 

Malo ih je koji vjeruju da će se sve vratiti na staro nakon što epidemiolozi proglase pobjedu i maknu se s pozornice. Širenje rada od kuće moglo bi biti prva opipljivija posljedica karantene. Mnoge tvrtke na njega sad gledaju kao na spasonosan oblik ušteda, smanjivat će se potreba za poslovnim prostorima, kresati službena putovanja, štedjeti na dnevnicama i uređenjima ureda. Gusto naseljene sredine izgubit će na atraktivnosti, kao i putovanja, avioindustrija je na koljenima kao i niz pratećih turističkih branši.

U osnovi blagi oblik zaraze, kakvim se koronavirus pokazao za veliku većinu stanovništva, mogao bi biti mačji kašalj u odnosu na to što bi se sa Zemljom moglo događati u bliskoj budućnosti ako se ne poradi na smanjenju zagađenja. I zato, poradi li svijet na zaštiti prirode više nego dosad, tek tada bi mogli reći da ‘pokazna vježba’ s karantenama nije bila uzaludna.