Bilo bi daleko od istine kazati da je njegovoj majci srce zaigralo od sreće kad joj je prije dvadesetak godina odlučio reći kako je naumio posložiti svoj život. Jer najprije joj je rekao da odlazi s druge godine studija prometa i odustaje od fakulteta. A onda ju je počeo nagovarati da za njega podigne sto tisuća kuna nenamjenskoga kredita. On je, eto, odlučio otići iz grada, iz Velike Gorice, pa na djedovini koju je u Drneku naslijedio uzgajati svinje. Majka je bila razočarana.
Učio na pogreškama
No kredit je podignut, svinje su bile kupljene, a Goran Špeka je prije sedamnaest godina osnovao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Valja reći da želja za uzgojem svinja nije bila tek mladenački hir jer od poljoprivrede nije odustao, a prije tri godine gospodarstvo je od njega preuzela supruga Ivana pa je sada ona gazdarica, iako sve rade zajedno. Kod Špekovih je zaposlen i jedan radnik.
Proizvođači su mesa, a osim svinjogojstvom bave se i stočarstvom i imaju krave, junad i telce. Na 70 hektara zemlje rastu kukuruz, pšenica, zob i lucerna te trave, a imaju i livade. U njihovu su dvorištu kokoši i pilići, baš kao što je nekada bilo uobičajeno za svako seosko dvorište. Obitelj živi u Velikoj Gorici, a u petnaestak kilometara udaljen Drnek u općini Orle svakodnevno odlaze na posao koji im je odavno postao puno više od toga.
– Uvijek sam od kuće bježao k baki na selo i sve me je ondje zanimalo. Danas mi je žao što nisam išao na agronomski fakultet ili barem završio srednju poljoprivrednu, a ne građevinsku školu. Prvih sam deset godina obilazio tuđa gospodarstva, gledao kako ljudi rade i učio. Strašno me to zanimalo. Kroz svoje sam pogreške naučio što treba unaprijediti te da biti poljoprivrednik ujedno znači biti i trgovac i menadžer. I danas zovem stručnjake i pitam sve što mi nije jasno, posebno dobro surađujem s Anđelkom Pejaković iz županijske savjetodavne službe – govori 41-godišnji Goran Špeka dok jedno za drugim iz kuće izviruju Ivanina i njegova djeca u dobi od dvije i pol do osam i pol godina – Lucija, Martin i Matija.
Goran ima i stariju kćer, tinejdžericu Helenu.
– Nadamo se da će netko od njih zavoljeti ovaj posao i nastaviti ga – kažu roditelji, a najmlađi Matija već žuri pokazati nam što sve njegova obitelj ima.
Odlazimo do električnim pastirom ograđene livade na kojoj su pasle krave simentalke, među njima se motao jedan bik, a rasplodna kobila posavske pasmine – Goranova mezimica – rzala je tjerajući muhe repom.
Obitelj Špeka ima četrnaest krava s njihovim podmlatkom. Goveda drže u sustavu krava-tele što podrazumijeva da je osnovni proizvod ovog oblika stočarstva tele koje je spremno za daljnji uzgoj i tov. Godišnje utove dvadesetak grla junadi koja teže po 600 kilograma. Njih i svinje prodaju, uglavnom mesnici Koprivnjak iz Samobora. Tovljenici teže oko 130 kilograma, a Špekovi dobiju 11 kuna plus PDV za kilogram “žive vage”. Odojaka i svinja u tovu imaju oko 200. Uzgajaju pasminu landras, u njihovim su svinjcima krmače teške i 300 kilograma.
Pripust je prirodan, prase se dva puta godišnje, a naposljetku, kad se oduzmu gubici, iz svakog se prašenja othrani prosječno devet praščića.
Roštilj i domaći specijaliteti
Što se pak ratarstva tiče, godišnji je prinos žitarica oko 350 tona. Većina je za ishranu životinja no višak žitarica i kukuruza prodaju pa pšenica završi u mlinu Plodinec, a kukuruz u Italiji, kamo ga otkupljivač plasira nakon što ga preuzme od Špekovih.
– Možemo od poljoprivrede normalno živjeti. Mi rušimo stereotipe i primjer smo kako se sve da posložiti da ne budemo robovi posla, da budemo skupa i da možemo otići na godišnji na more – kaže 30-godišnja Ivana.
Iz fondova EU za opremanje gospodarstva mehanizacijom uspjeli su dobiti 50.000 eura pa sada imaju sve što im treba – dva traktora, plug, sjetvospremač, sijačicu, prskalicu, rotodrljaču...
– Ja bih da mama i tata kupe kombajn – kaže Matija. Lucija domeće da od životinja najviše voli konje, a Martin nam otkriva kako želi da na njihovu imanju bude i jedan – bizon!
Ipak, Ivana i Goran imaju nešto drukčije planove. Najprije bi htjeli započeti s preradom mesa pa se pomalo “igraju” testirajući svoje suhomesnate proizvode, poput slanine i kobasice, na rodbini i prijateljima. U sljedećoj fazi namjeravaju od imanja koje je Goran naslijedio napraviti izletište na kojemu će se moći razgledati farma, roštiljati, pojesti hranu spravljenu po tradicionalnoj recepturi...
– Djeca bi se tu imala prilike družiti i naučiti da krava nije ljubičasta – smije se Goran.
Proizvodnja mesa i dalje će ostati okosnicom ovoga gospodarstva jer blizina Zagreba predstavlja veliko tržište koje im je nadohvat ruke, a potražnja za mesom je konstanta pa i budućnosti i potreba ima.
Za proširenje na prerađivački i turistički dio obitelj Špeka pokušat će do dijela novca doći prijavljivanjem projekata na sredstva iz fondova EU. No ne prođu li, od nauma neće odustati pa će u dogledno vrijeme zacijelo nekom posjetitelju srce zaigrati odluči li Goran ponekad i zasvirati na svome i imanju i ponovno uzeti u ruke tamburu koju je ostavio zbog – poljoprivrede.