U dobru i zlu, i tako već gotovo tri i pol desetljeća, otkako ju je one davne 1986. godine ukrao pa iz Ilovačka Fiatom 850 special jurnuo s odabranicom i pomagačima – svojim ocem i njezinim ujakom – prema Čremušnici.
– Mi se tako eto zagledali, al’ njezini su bili protiv jer je imala dvije godine stariju sestru, neudanu, a red je bio da se starija prva uda iako su obje bile maloljetne. I tako smo jedan dan nas trojica došli po nju. Bila je kod bake i mi smo je ukrali i doveli k meni. Odma’ je išla u štalu. I evo je, još je tu – smije se 56-godišnji Stjepan Šuntić pogledavajući prema svojoj Brankici, s kojom ima četvero djece – kćeri Marinu i Dubravku i sinove Marka i Miljenka.
– Mama i tata nisu sedam dana htjeli doći k nama – domeće Brankica.
Širit će proizvodnju
Dvije godine nakon te “otmice” mladi je par bio dovršio gradnju staje zbog koje su bili podigli kredit i otplaćivali ga do rata, tijekom kojega su ostali u Stjepanovu selu. Nakon Oluje iznova su započeli, s dvanaest krava.
Danas pod istim krovom, u slozi i zajedničkom radu, žive četiri generacije obitelji Šuntić. Najstarija je 78-godišnja baka Zlatica, najmlađa je njezina praunuka, beba Ana koja je za našega posjeta napunila svoj prvi mjesec života. Ukućana je ukupno devetero, gotovo pa polovina Čremušnice, sela u općini Gvozd u kojoj je Markova kći Josipa jedina petogodišnjakinja.
Obitelj Šuntić bavi se proizvodnjom mlijeka, ima 49 muznih krava, mahom simentalki, tridesetak grla podmlatka i dva bika jer je pripust na ovoj farmi prirodan i nema umjetnog osjemenjivanja. Svaka krava daje oko 6000 litara mlijeka godišnje pa Šuntići svakoga dana Vindiji isporuče oko 900 litara.
Imaju nešto više od 40 hektara livada, za ispašu životinja koje vani borave od travnja do konca listopada. Na oko 37 hektara posijali su kukuruz, lucernu, pšenicu, ječam, zob i djetelinsku travnu smjesu, za prehranu svojih goveda.
Namjeravaju povećati i broj krava i površine koje obrađuju.
– Poljoprivredom se bavim od rođenja, njome su se bavili i moji roditelji i njihovi roditelji. Djed je prodavao sijeno, im’o desetak krava, vozio mlijeko na sabiralište... Mama i tata su imali dva para konja, za obrađivanje zemlje. Kad se jedan par umori, zamijenili bi ga drugim, a oni bi radili s oba. Oduvijek su moji bili za kupnju zemlje, tako smo i mi nastavili i u dvama selima kupili osam imanja. Radujem se što sam sam svoj gazda, nisam vremenski određen kada ću što napraviti, uvijek može pol sata ranije ili kasnije. Bilo bi nam lakše da je otkupna cijena mlijeka bolja, možda bi se to i moglo postići kada bi se smanjio uvoz – kaže Stjepan dok s njime, sinom mu Markom i unukom Josipom odlazimo do jedne od livada, na kojoj su bile krave, u šumarku na njoj skrivene od sunca.
Ta je livada, baš kao i sve ostale livade, staje i njive, ograđena električnim pastirom jer divljač – ponajviše divlje svinje – Šuntićevima nanosi veliku štetu.
– Električni pastir radi 365 dana u godini. A kada potok Trepča zbog kiša naraste, onda pastir završi potopljen – objašnjava Marko Šuntić, a malena Josipa sve to sluša pa se saginje i dodaje ušnu markicu koju je neka od krava izgubila.
– Evo ti, da znaš kad si bila kod mene – kaže djevojčica koja najviše voli pomagati obitelji na gospodarstvu pa se jako naljuti ako djed ujutro nekamo ode bez nje.
Trud nije uzaludan
Josipa za dvije godine treba krenuti u prvi razred osnovne škole. Iako joj je Lasinja u Karlovačkoj županiji bliža, pitanje je hoće li moći onamo ići ili će morati u “svoju” županiju, u desetak kilometara udaljeniji Gvozd.
– Bliži nam je Karlovac nego Sisak, s njime smo i povezani, a sa Siskom ne. Međutim, kad se dogodi da moraš u bolnicu, onda te u Karlovcu neće primiti jer moraš u svoju županiju, što je posebno nezgodno starijim ljudima koji nemaju svoj prijevoz. Iz sela nam je najbliža banka u Glini, a prvi bankomat je u Pisarovini. Tek se nedavno signal za internet malo popravio – govori Josipina majka Nikolina, čija se obitelj nikada nije bavila poljoprivredom.
Ona se u Čremušnicu doselila iz Zaprešića, zbog Marka s kojim se upoznala kad su oboje studirali ekonomiju.
– Uvijek sam nekako gledao da se s profesorima dogovorim pa da do srijede završim s obvezama na fakultetu, da mogu što prije kući. Ni ja ni brat i sestre nismo nikada razmišljali da odemo u inozemstvo, previše smo mi tu kao mali preko naših leđa prevalili da bismo nekamo išli – objašnjava Marko.
– Svi smo zaposleni na OPG-u, cijela familija. I svi radimo sve, doduše žene su malo više u štali, a manje posla imaju s mehanizacijom – kaže Stjepan Šuntić pokazujući nam dvije kose koje se prikopčaju na traktor, a koje su mu baš bile stigle.
Šuntićevi su prošli na mjerama za dodjelu novca iz fondova EU. Računaju da su dosad uspjeli bespovratno dobiti oko 650.000 kuna za mehanizaciju i postavljanje krova sa solarnim panelima na staju u dvorištu obiteljske kuće. Struju koju budu proizveli na svom imanju od jeseni će prodavati HEP-u.
– Nije naš trud bio uzaludan. Nek’ se nastavi tradicija – govori Brankica Šuntić iz Čremušnice, u koju je došla nakon što ju je njezin Stjepan one davne 1986. godine – ukrao.
