Vi se mene vjerojatno ne sjećate? – rekao je pristojno, gotovo tiho u jednom od brojnih kafića u glavnoj gradskoj ulici. Stajao sam naslonjen na šank, polako ispijao kavu i kroz veliku staklenu plohu motrio prolazak ljudi i vozila. Ostao je na rastojanju kao da mu je pomalo neugodno što mi se obraća. Njegovo se lice nije imalo po čemu upamtiti. Čelo namreškano borama i pepeljasti obrazi posuti crnim miteserima. Nos krupan, mesnat, a donja usna malo obješena. Sve je na tom licu svjedočilo da su pored njega godinama hujali nikotinski i alkoholni vjetrovi. Jedino su oči odudarale od te zagasite površine. Plave, svijetle, stalno su vibrirale. No ono što se najviše isticalo bila je tamnocrvena kosa s bijelim pramenom iznad desnog uha.
– Ne... ne... oprostite, nikako se ne mogu... – nastojao sam ostati na istoj distanciji koju je i on poštivao.
– Tamo dolje – ispružio je ruku kroz izlog kafića – jednu tramvajsku stanicu niže, bilo je kino Kozara... sjećate se?
– Kako se ne bih sjećao! – uzvratih gotovo veselo. Bilo je to kino moje mladosti. Smješteno u dvorišnoj zgradi do čijeg se ulaza dolazilo kroz koridor omeđen zidom s desne, dok su s lijeve strane bili natiskani jedan do drugog mali dućani i obrtničke radionice. Na ulazu u koridor, pribijen na zid, stajao je drveni pano zaštićen staklom unutar kojeg je bio plakat i fotografije filma. U deset ujutro bile su matineje kad je iz parketa i drvenog reda stolica još isparavao miris lizola kojim se svaki dan dvorana temeljito čistila.
– I vi ste dolazili u Kozaru? – upitah.Malo se promeškoljio, nakašljao, palcem i kažiprstom uhvatio vršak nosa, ali je ostao na istoj udaljenosti.
– Da, moglo bi se reći da sam tamo bio gotovo svaki dan.Učini mi se da vidim razapeto platno, čujem žamor publike koja ulazi i zvuk starog projektora čiju je unutrašnjost osvjetljavala velika lampa.
– Sjećate se – rekoh vedro, davši mu znak da priđe bliže, premda on osta nepomičan – kako je jednom za vrijeme projekcije netko pustio mačku koja se popela na ekran. Ostala je čvrsto pripijena kandžama i mijaukala. Nevjerojatna scena. I to još za vrijeme jednog od mojih najdražih filmova...
– Sjećam se – upadne on i približi se za dužinu cipele – bio je to “Treći čovjek”.
– Nevjerojatno! Sjećate se?
– Kako ne bih. Ja sam pustio tu mačku
.– Vi ste je pustili? – nasmijao sam se jer mi je ta slika živo iskočila iz sjećanja. Dvorana se tresla od smijeha, upalila su se sva svjetla i neki su pokušali skinuti mačku. Uplašena, skočila je preko gornjeg ruba filmskog platna i negdje se zavukla.– Ako vam je to omiljeni film, onda znate da mačka tamo ima značajnu ulogu – tiho je dodao.Pogledao sam znatiželjno u njegove svijetloplave zjenice.
– Hoćete što popiti? – podigoh ruku da zovnem konobaricu. Kimuo je glavom kao da se ispričava i primakao se bliže.
– Što ćete?
– Zna ona – podigao je hitro ruku i začas se pred njim stvori mala čaša sa žutom tekućinom. Travarica je očito bila njegova redovna tura.
– Baš ste me razveselili tim sjećanjem na staro kino. Danas toga više u gradu nema.
– Zato više i ne gledam filmove. Digitalna kina me nerviraju. Svi ti Cinestari, Cineplexi, Imaxi, Multiplexi, ne znam više kako se zovu sva ta sranja... – zastane na trenutak, ispije gutljaj i opet malo ustukne kao da mu je neugodno zbog neprilične riječi.
– Sve to još nije tako loše – pokušah naći opravdanje za novu tehnologiju.
– Meni ide na jetra publika s kokicama i kokakolama. Oko mene stalno nešto šušti, hrska, pucketa, mljacka... kao u staroj kotlovnici. A vi ste znači tu mačku... – opet me je razgalilo sjećanje na zaboravljeno kino.
– Sjećate se kad je igrao “Psiho”? Sigurno ste ga gledali? Film onog debelog režisera, Alfreda... Alfreda...
– Hitchcocka! Mili Bože, kako ne! Sjajan film.
– I meni se jako sviđa. Jeste ga gledali u Kozari?
– Naravno. Skoro sve filmove u mladosti sam tamo gledao. I tad se dogodilo nešto neobično.
– Sjećate se? – prišao je sasvim blizu i podigao čašicu u kojoj je bilo travarice još samo za mali gutljaj.
– Kako se ne bih sjećao! Taj film s jezovitom tajnom netko je gadno pokvario.U trenutku one strašna scena ubijanja s nožem u kupaonici netko se zaderao: “Perkins je ubojica!” Nastala je galama, vika, strka. Ljudi su htjeli prebiti tog tipa koji je otkrio tajnu filma.Njegova spuštena usna razvukla se u osmijeh.
– Moram vas nadopuniti. Tip je iz mraka viknuo: “Perkins je ubojica i nosi suknjicu.”
– Suknjicu...? Vi... vi ste to bili...
– Srećom nisu ustanovili tko je viknuo.Pljesnuh radosno rukama. Ponudih mu opet piće i on diskretno mahne konobarici.
– Sjajno... vratili ste mi uspomene na filmove koje sam gledao u mladosti. Imam osjećaj da ste svaki dan bili u tom kinu.
– Bolje rečeno, ispred kina.
– Kako to mislite? Što ste radili?
– Ja sam... – zastane i pomalo plahog lica odstupi korak – ja sam dugaril... hoću reći, preprodaval sam kinoulaznice.
– Preprodavali ste? Onda sam ih sigurno ponekad od vas kupio?
– Često.Obojica ušutismo. Potapšao sam ga po ramenu ne želeći da pomisli kako mi taj podatak o njegovoj davnoj djelatnosti imalo smeta.
– No dobro, kao da je to važno. Sve je to dio atmosfere, kako da kažem... atmosfere starog kina koje je nestalo.
– I vi ste meni ostali u sjećanju po nečemu.– I ja vama?! – zainteresiralo me.
– Da... da. Bio je to francuski film s Bigitte Bardot i jedna scena u kojoj se ona skida, zapravo prvi film kod nas s takvom scenom. Red je bio do ulice. Došao sam dva sata ranije da nabavim dvadeset ulaznica.
– O, da, sjećam se. “Uzda na vratu” Rogera Vadima. Zapravo, slab film.
– Ah, pustite, pustite. Zaradio sam ko nikad.Čeznutljivo pogledah kroz izlog kafića u smjeru gdje je nekad bilo to staro kino, kao da će ponovno izroniti s cjelokupnim repertoarom. Slike su se nizale grozničavom brzinom. Drvene, neudobne stolice pričvršćene na podni praktikabl su škripale i pucketale kad god bi se netko pomaknuo. A onda je došla ona nezaboravna scena. Iza nekog mutnog stakla u tuš kabini Brigitte Bardot je stajala pod mlazom tople vode. Kapljice su prskale stvarajući sumaglicu kroz koju su provirivale njene divne obline. U sredini reda ispred mene sjedio je tip s ogromnom glavom. Desna mu je ruka nestala u džepu hlača, a onda kao u domino-efektu, sve ruke ostalih gledatelja završile su u hlačama. Uglavnom desne, osim kod jednog mršavog momka na kraju reda koji je očito bio ljevak. Pričvršćene na drvenu podlogu, sjedalice su škripale, cvilile, strugale, njišući se naprijed nazad s teretom gledatelja tako da je ljevoruki momak na završetku reda poskakivao kao na rodeu. Izbezumljena lica, bezuspješno je pokušavao ugurati ruku u lijevi džep. U cijelom su redu očito sjedili dešnjaci i ritam koji je davao tip s velikom glavom u sredini bio ujednačen. Sličan uvježbanom osmercu. S mršavim kormilarom na kraju. Dok su sitne kapi klizile po tijelu zanosne francuske dive, većina muškog gledateljstva pratila je ključnu scenu filma s jednom rukom u džepu.Glasno sam viknuo nadjačavši sve zvukove u dvorani:
– Pa ovo je kino za jednu ruku!
Iz sjećanja me naglo trgnuo njegov glasan smijeh
.– Do danas nisam zaboravio što ste tad rekli. Kino za jednu ruku! To je najbolja kinofora iz onog vremena i po njoj vas pamtim.
– Sve ove godine?! Čovjek se ipak mijenja...
– Viđao sam vas ponekad u gradu i uvijek bih se sjetio te rečenice. Uvijek! Danas kad ste ušli u kafić, imao sam osjećaj da je čujem kao onda u kinu. Zato sam vam pristupio.Nije mogao suspregnuti radostan smijeh.
– Stvarno mi je drago... i mene su razgalile uspomene... Nažalost, ja ću sad morati krenuti. Jeste za još jednu?
– Ne, ovaj put ja častim.
– Ni govora.
– Molim vas. Toliko sam vam ulaznica prodao po duploj cijeni. Moram se malo odužiti.Najednom obojica utonusmo u šutnju. Kao da nas je netko naglo ugurao u golemi mjehur pun uspomena do kojeg ne dopiru zvukovi. Nakašljah se davši mu znak da odlazim. Nisam znao trebam li se s njim rukovati, kimnuti glavom, pozdraviti ili ga naprosto prijateljski potapšati po ramenu. Djelovao je odsutno... daleko, kao da u mislima zbraja utržak svih preprodanih kinoulaznica tijekom života. Izađoh u vrevu i žamor ulice, još jednom svrnuvši pogled na izlog kafića, gdje je mirovala glava s kosom boje hrđe i bijelim pramenom iznad desnog uha. Sinu mi najednom da ga uopće nisam pitao za ime. On je i dalje bio nepomičan unutar staklenog okvira kafića, kao što su znale ostati nepomične slike na ekranu zbog iznenadnog kvara na projektoru u starim kinodvoranama.