Kako nam je sada lijepo, mislio sam, dok smo Eva, Marko i ja sjedili na klupi ispred kioska NARVESEN, okruženi raznolikim cvijećem, uz vodoskok iz kojeg su kapljice vode lepršale na sve strane, blistajući na suncu, poput malih dragulja. Koliko sam nježnosti osjetio odjednom prema svemu što nas je okruživalo: ljudima, koji su prolazili pokraj nas... mladoj crvenokosoj ženi koja je gurala dječja kolica, djevojkama koje su veselo i glasno hihotale... i onom malom bijelom leptiriću, koji je kao sumanut oblijetao žuto cvijeće na dugačkim stabljikama, što je lelujalo na vjetru. Dižem pogled prema nebu i osjećam kako mi vjetar struji oko glave. Taj lagani vjetar koji neprestano puše ulicama Osla, dočekuje te iza svakog ugla i kruži s tobom oko svakog trga. A ja sam oduvijek volio vjetar, već od malih nogu, u Bakru, gdje je bura puhala u svim dimnjacima, uz cijelu rivu i u hrastovim krošnjama, a kad bi pomahnitala, odnijela bi s kuće i poneki krov. Eto, i zato volim Oslo, zbog tog vjetra, što neprestano popuhuje, ali nikad ne podivlja, kao onaj naš bakarski ili senjski, a da i ne govorim o tršćanskom. Ovdje je sve pitomije, kao što su i ljudi... nema nestrpljivih, nervoznih... nitko ne trubi u autu onome ispred sebe... Zaboga, pa svatko bi mislio da žuri u bolnicu... ili da je lud... Zaista nam je tu super (oh, ta divna i malo upotrebljavana riječ!), u ovom \"čudnovatom gradu\" po kojem je Knut Hamsun lunjao prije stotinjak godina, halucinirajući od gladi, nazivajući nepoznate prolaznice egzotičnim imenima Ylajali... utrkujući se s izgladnjelim psom, tko će prije zgrabiti odbačenu kost! A možda je sjedio baš na ovoj istoj klupi i tu pisao članke za novine da bi zaradio koju krunu.
\"Da je barem živ\", rekoh glasno.
\"Tko?\" upita Marko.
\"Hamsun\", rekoh, \"pa da vidi kako je njegova Kristijanija sada bogata... kako više nitko tu ne gladuje. I ne mora, kao on, otići u Ameriku, trbuhom za kruhom!\"
\"Pitanje\", reče Marko skeptično. \"Ima i sada sirotinje!\"
\"Ali uvijek se negdje može dobiti neki zalogaj...\"
\"To da\", kimne Marko. \"Postoje socijalne ustanove koje se brinu za beskućnike i siromašne.\"
\"Kada bi samo čovjek imao da prigrize štogod takvog lijepog dana...\", rekoh kao za sebe.
\"Gladan si?\" upita me Eva.
\"Ma ne\", odmahnem rukom. \"To je jedna rečenica iz Hamsunove Gladi. Upamtio sam je dobro... i često ponavljao četrdeset pete i šeste...\"
\"I ja\", reče Eva gotovo odsutno.
Neko vrijeme šutimo. Marko čita \"Aftenposten\", a Eva lista \"Ikein\" katalog.
Eh, razmišljam dalje, da se sada iz metroa pojavi Hamsun, uspravan i elegantan s cigarom u ustima, i sjedne tu, pored nas. Ja bih ga srdačno pozdravio kao starog znanca i predstavio mu suprugu Evu i sina Marka. Zatim bih ga pozvao da s nama ode na večeru u restaurant Blom, u Karl Johans gate. A poslije večere otišli bismo svi u kino Frogner ili Soria Moria i pogledali film SULT... GLAD... koji je snimljen prema njegovu romanu... Kako bi to bilo sjajno, oduševljavam se sve više, i planiram kuda bismo išli nakon kina... Naravno, na Aker Brygge, u luku... u Café Louise, gdje bismo uz svijećnjake pričali o ulogama u filmu Glad... A zatim, jasno, i o poručniku Glahnu i Edvardi iz romana Pan... A naročito o lijepoj Dagny Kielland, toj hirovitoj pastorovoj kćeri, i onom čudnom svatu Johanu Nilsenu Nagelu iz Misterija. Ja bih ga podsjetio i na onog lukavog Minutta za kojeg su svi mislili da je bezazlen i beskrajno naivan i dobar, osim Nagela, koji ga je prvi razotkrio i čak predvidio da će zlo završiti. \"Molim vas, recite mi\", pitao bih Hamsuna, \"je li Dagny bila lezbijka, kao što to uporno tvrdi jedan moj prijatelj, sudeći po završetku romana, kad se Dagny i Marta uhvate pod ruku, \"privijajući se jedna o drugu\"...\" Hamsun me dugo promatra, ali ništa ne odgovori. \"Ma, kakva lezbijka!\" rekao sam tom prijatelju. \"One su se uhvatile tako čvrsto zbog skliskog, zaleđenog tla po kojem su hodale. Pročitaj Misterije još jednom, pa ćeš vidjeti da je tako!\" Uzdahnem, očekujući Hamsunovu podršku, ali on i dalje šuti. \"Sve uzalud, taj moj prijatelj je tvrdoglav k\'o mazga! Ne da se razuvjeriti!\" \"A što misliš ti?\" pitam Marka, \"da li tebe završetak Misterija asocira na lezbijske sklonosti između Marte i Dagny? Ti si nedavno čitao taj roman...\" Hamsun se sada okrenuo prema Marku, očekujući znatiželjno njegov komentar.
\"Sve se u tom romanu\", reče Marko, \"može tumačiti na više načina. Zato se i zove Misteriji...\" Hamsun i dalje šuti, slušajući pažljivo naš razgovor.
\"Pa, naravno\", reče Eva. \"Za mene su u toj knjizi mnoge stvari bile i ostale misterij... A naročito glavni junak... Nagel...\" Učinilo mi se kao da je Hamsun trepnuo očima, ali i dalje nije ništa komentirao.
\"Koliko se sjećam\", nastavi Marko, \"već na samom početku romana Nagel je pitao sobaricu... kako se ono zvala...\"
\"Sara\", reče Eva, kao da pričamo o najbližoj familiji.
\"Da\", kimne Marko, \"upitao je sobaricu Saru, onako usput, je li u toj kući... gdje je sada svratište... bila nekad ljekarna...\"
\"Na što se sobarica silno iznenadila da on to zna\", živne Eva, \"jer je tu zaista bila ljekarna... i to davno.\"
\"A Nagel\", nastavi Marko, \"nije nikad prije bio u tom mjestu... pa je već na početku romana nagoviještena zagonetka...\"
Pričinilo mi se kao da se Hamsun lagano osmjehnuo, ali ni sada nije ništa rekao. Više nismo obraćali pažnju na njega, kao da ga nema... kao da je tu prisutan samo njegov duh.
\"Da, da... sjećam se tog detalja\", rekao sam. \"To je bio tipičan fenomen déjà-vu... već viđeno... Jesi li kad imao taj osjećaj?\"
Marko se malo zamisli, a onda odmahne glavom. \"Ne\", reče, \"nisam.\"
\"Idemo, dečki!\" reče Eva i naglo ustane s klupe. \"Ja sam upravo sada doživjela déjà-vu...\"
\"Zbilja?\" upitam je, ustajući, a ona se nasmiješi i reče: \"Zbilja! Pričinilo mi se odjednom da ste lani na ovoj istoj klupi ti i Marko pričali iste stvari o Hamsunovim romanima i likovima...\" Popravi malo haljinu i prebaci torbicu preko ramena. \"A ja bih još htjela pogledati dolje... kod Adelstena jedan pulover, što sam ga jučer vidjela u izlogu. I to je moj déjà-vu!\"
I svi troje, bez riječi, krenemo dolje prema Karl Johans gate, glavnoj ulici, koja je blistala na suncu ružičastim sjajem.