Ako je pisati o Hrvatskoj za vrijeme 2. svjetskog rata 'opasno', onda nije uzaludno

Ena Katarina Haler, rođena u Osijeku 1996. godine, danas će u Zaboku primiti prestižnu proznu nagradu koja nosi ime Ksavera Šandora Gjalskog, i to za roman prvijenac “Nadohvat” koji joj je objavio VBZ. U dugoj povijesti nagrade (Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje je od 1981. godine) Ena Katarina Haler najmlađa je dobitnica ugledne prozne nagrade.

Zašto se mlada arhitektica upustila u pisanje povijesnog romana o hrvatskom gradiću koji kao da je uklet, i to sve do današnjih dana, pitamo je na početku razgovora.

– Pisanje (pa i rad na romanu) došlo je puno prije arhitekture. To je nešto što je bilo tu oduvijek, barem otkad sam naučila čitati. A taj hrvatski gradić je rodno mjesto moje bake i mog djeda po majci i za mene ne predstavlja tek “ukleto mjesto hrvatske povijesti” već neki osobni prostor sreće te žene koja me odgajala. Doživjela sam i Zrin i cijelu priču vezanu uz njega iz njezine perspektive, zato i polazim iz tog očišta djevojčice u romanu. Za mene je to mjesto gdje je moja baka odrastala, ona je o njemu imala tu jednu sanjivu, dječju sliku, vezala je to mjesto prvenstveno uz svoju obitelj. A ta tragedija je prvenstveno tragedija ljudi. Širi povijesni kontekst gradio se u knjizi usporedno s istraživanjem, tada sam shvatila koliko je to bitna priča na nekoj većoj skali. Činjenica da je “uklet”, odnosno prešućen (koliko god ne volim taj izraz jer podsjeća na onaj često agresivni, nacionalistički diskurs, ipak je točan) samo me više potakla da ustrajem na pisanju njezine priče, odnosno pokušam objasniti i samoj sebi te društvene mehanizme koji rezultiraju upravo takvim sudbinama. Zrin tu nije sam, izdvaja ga možda simbolika u širem povijesnom kontekstu – kaže autorica.

Na pitanje hoće li joj nakon Gjalskog biti još teže napisati drugi roman kaže: – Apsolutno. Teško je prvenstveno jer sam tako dugo bila vezana uz ovu priču i općenito sam malo toga pisala mimo nje. Tako da se prvo moram odvojiti od nje u sebi, da bih se mogla na isti način posvetiti nekoj drugoj priči i drugim likovima. Pa onda i recepcija romana, koja je svakako iznenađujuće pozitivna, naravno da stvara očekivanja, što osobna, što od drugih ljudi. Puno je to s obzirom na to da samu sebe još ne mogu doživjeti kao ozbiljnu književnicu – kaže skromno.

U romanu “Nadohvat” napisala je obiteljsku priču iz Drugog svjetskog rata. Koliko je opasno pisati povijesni roman o turbulentnom periodu hrvatske povijesti o kojem i danas postoje potpuno različiti pogledi?

– Meni i dalje sasvim neobično zvuči ta sintagma “opasno pisati” premda daje neku nadu u moć književnosti; ako nešto može biti opasno, onda nikako nije uzaludno. No činjenica je da sigurno nisam bila svjesna stvarne težine svih tema kojih sam se dotakla u knjizi dok sam je pisala. Tek u nekoj završnoj fazi, kada su mi neki kolege i prijatelji upućeni u to što radim ukazali da postoji mogućnost da budem krivo shvaćena ili da nekoga, uvjetno rečeno, uvrijedim. Ne znam može li se tu govoriti o realnoj opasnosti – dosad stvarno nisam imala ozbiljnije neugodnih situacija. Bilo je nekoliko osvrta i kritika koji su knjigu okarakterizirali “desničarskom” ili “revizionističkom”, nekih komentara na portalima i tu i tamo mi dođe neka privatna poruka, no sve je to uglavnom izrečeno stvarno pristojno. Ono čega sam se jedino pribojavala je vjerodostojnost povijesnih podataka i taj hod na granici između dokumentaristike i fikcije – ima tu puno prelijevanja i ne mogu reći da je lako naći pravu mjeru. Tako da me dugo mučilo to, jesam li nešto ispustila, muči me i dalje, naravno, zato se nisam žurila s objavljivanjem, recimo da je dvije godine roman stajao napisan, za to sam vrijeme unosila finalne korekcije i provjeravala sve što sam mogla. No i dalje se ne mogu oteti osjećaju da sam tek zagrebala po površini, to su tako kompleksne teme da nitko, pogotovo ne mi koji živimo nakon tog vremena, ne može to u stvari razumjeti i razložiti. Preklapaju se gledišta, svako svjedočanstvo je u konačnici subjektivno, a na njih se većina izvora koji su nam dostupni o ovim konkretnim područjima oslanja. Na kraju u nekom momentu dođeš do zaključka da ti nema druge nego prepustiti se intuiciji i vjerovati da ćeš znati razabrati među svim oprečnim podacima. Vjerujem da će i meni za nekih deset-dvadeset godina zvučati pomalo suludo to što sam sa svojih dvadeset odlučila objaviti tekst o toj temi, ali u toj ludosti je valjda neka čar. Različiti pogledi će uvijek postojati, o svemu, a pogotovo o ustašama i partizanima, to je već toliko dio mentaliteta. Ono što mene veseli je to da mi se javljaju i ljudi koji naginju ideološki desno i oni koji su više lijevo, s lijepim reakcijama na knjigu, ta ljudska priča očito radi svoje, to mi je drago – ističe. E. Haler. Proučavajući povijest Zrina i NDH, pitamo je je li saznala zašto ustaška vlast nije pomogla stanovnicima Zrina koji nije previše udaljen od Zagreba?

– Zanimljivo pitanje. Nisam. Postoji jedan dokument, njega nisam uvrstila u knjigu doslovno, no opisan je okvirno. Radi se o pismu koje je skupina stanovnika uputila ministru Tortiću u vladi NDH u kojem mole za pomoć, ne čak u obliku vojne podrške na terenu već doznaka za hranu i obuću te municije. U njemu nije potpisan nitko iz moje bliže obitelji, to je, recimo, fikcionalizirano, no pismo je postojalo i po svim navodima na njega nitko nije odgovorio niti je ikakva pomoć stigla od vlasti. Zašto je tako, ne znam, jedino što ja mogu zaključiti je da im taj grad, unatoč svom povijesnom statusu, nije predstavljao ikakvu važnost, barem ne prioritet u tom trenutku. Okruženje je ionako većinski srpsko, na tim područjima već su oformljene partizanske jedinice i činjenica je da se ne bi dugo održao kao svojevrsna enklava u takvom okruženju, a o nekom postizanju premoći bespredmetno je i govoriti. Ukratko, bez konkretnih dokaza, mogu reći da nikoga nije bilo briga, nije imao stratešku važnost. I to dovoljno govori – kaže autorica.

U romanu se gotovo i ne spominju Srbi, nego kada piše o Zrinjanima i njihovim sukobima s okolnim stanovništvom autorica koristi naziv Vlaji. I otkuda takva mržnja između Vlaja i Hrvata?

– Već su me optužili za revizionizam i desničarenje, s ovom “umanjenicom”, pa zamislite kako bi to zvučalo da svugdje stvarno piše Srbi. Šalu na stranu, koristim izraz koji su koristili ti ljudi tada, veća je podjela bila po religijskoj osnovi (katolici – pravoslavci) nego isključivo po nacionalnoj. Vlaji je neki kolokvijalizam, koristi se na gotovo svakom području u Hrvatskoj i ovisno o tome zadobiva drugo značenje. Zrinjanima je označavao pravoslavce iz susjednih mjesta, negdje označava Talijane, negdje ljude iz zaleđa Dalmacije... Ima u tom nazivu neki univerzalizam, ovisno gdje ga izgovorite, uvijek su to “oni neki drugi”, a to je i riječju i idejom meni puno mekše i primjenjivije nego da sam koristila čistu nacionalnu odrednicu. Također, pojam Srbi zahvaća cijeli narod, dok su Vlaji u ovom kontekstu ipak specifično vezani uz jedan prostor, a Zrinjani ipak nisu bili u sukobu s čitavom državom Srbijom. Ne bih htjela preuveličavati animozitet koji je već i ovako dovoljno tragičan. Pitanje o mržnji između Vlaja i Hrvata je gotovo kao da me pitate za kokoš i jaje, ne znam postoji li dovoljno sposoban povjesničar da objasni tu netrpeljivost među našim narodima, tako da ja ne bih htjela ni pokušavati. Ono što znam je da postoji na prostoru Banovine otkad je i ljudi tamo, kao, uostalom, i u svim pograničnim područjima i općenito na mjestima gdje se susreću dvije kulture. Osobno to mogu objasniti strahom od drugačijeg, to je valjda nešto iskonsko ljudski, taj osjećaj da nas sve što je nama nesvojstveno odmah ugrožava, da smo manji čim je netko drugi veći. Radi se i o prostoru koji je osjetio sve ratove, pomicanja granica, koji je dugo bio barijera od Turaka, proizvodio vojnike za Monarhiju... da ne idem u prapovijest, na Banovini su se itekako osjetili ratovi. Razmišljajući tako, o tom nasilju u kojem odrastaju ti ljudi, o tom malom prostoru na kojem se dodiruju tri kulture i tri religije, o njihovu načinu života uopće, siromaštvu, ovisnosti o zemlji, iskreno nije mi teško zamisliti kako se rađa mržnja iz nekog općeg gnjeva; čovjek ima potrebu kriviti nekog – ističe autorica.

Među najboljim stranicama romana svakako su one o boravku junakinje romana u ustaškom Zagrebu kod ministra šumarstva na Trešnjevci. Iako je rođena pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata, autorica iznimno plastično rekonstruira to ratno vrijeme.

– Hvala, ovo je stvarno lijep kompliment. Pisati o Zagrebu bilo mi je možda i najdraže, te su stranice nastajale u vrijeme dok sam još živjela u Osijeku, tako da mi je Zagreb bio također nepoznat, kao i glavnoj junakinji. Kada sam se doselila i ponovno prolazila te stranice, imala sam opet neki nježan odnos prema gradu, jako sam zavoljela Zagreb. Važna mi je ta epizoda jer sadrži možda najviše stvarnih anegdota. Katarina nije govorila, doduše, o samom gradu niti je opisivala kuću tako detaljno, no govorila je o tome kako se ona osjećala tamo, imala sam najjasniji uvid u njezin unutarnji svijet upravo za tog razdoblja njezina života. Činjenica da je imala potrebu razgovarati s nekim o tome šezdeset godina nakon što se dogodilo nešto je što me i dalje proganja, to govori koliko joj je život tamo bio bitan, pa je i meni bilo bitno napisati ga što je vjernije moguće. Odigrao je tu svoje i moj senzibilitet za povijest, pa i glazbu i filmove toga doba, spojilo se dosta faktora na taj način – otkriva nam.

U romanu je opisan Križni put, ali nije prešućen ni ustaški logor u Staroj Gradiški. Misli li da je hrvatski čitatelj spreman prihvatiti i razumjeti iznijansirani umjetnički pristup hrvatskoj povijesti?

– Sad bih ja mogla pitati: što je hrvatski čitatelj? Ne bih mogla hrvatsko čitateljstvo svesti na jedan zajednički nazivnik. Ljudi u Hrvatskoj čitaju raznu literaturu i na razne načine je doživljavaju. Svakako da ima čitatelja i čitateljica koji prihvaćaju nijansiran pogled na povijest i sposobni su reagirati upravo ljudski. Kada govorimo o općoj čitateljskoj publici, dojma sam da takvi ljudi i čine njezinu većinu. Što se tiče onih čitatelja koji su, recimo tako, tvrdokornijih ideoloških stavova, nisam sigurna koliko bi mogli prihvatiti sve što piše u romanu, no ako ih i na trenutak poljulja ili pak naljuti, ipak sam napravila nešto. Nisu Hrvati tako nezahvalna čitateljska publika, puno ljudi čita i puno ljudi koji čitaju može razumjeti širok dijapazon tih nijansi. Dobivam zaista divne reakcije i pametne, pronicljive komentare, često od ljudi koji se ne bave profesionalno književnošću. Tako da u Hrvatskoj svakako ima kapaciteta za razgovor o “sivim” prostorima povijesti, potrebno je samo dati mali poticaj – mišljenja je.

Zanimalo nas je i planira li neki, makar i simbolični obiteljski povratak u Zrin?

– Zadnji dokument iz romana, onaj u kojemu je konfiscirana imovina naposljetku vraćena je stvaran, tako da moja obitelj zbilja ima zemlju u Zrinu i okolici, na papiru. Ta je zemlja uglavnom zarasla šumom i teško je dostupna, ako uopće. Odemo tamo s vremena na vrijeme, no iz memorijalnih razloga. Osobno više volim otići sama ili s nekolicinom bližih ljudi nego kada se održava službena obljetnica, više sam u dodiru s mjestom i njegovom povijesti u tišini i izolirana od mase. Neki konkretan povratak, u smislu građenja ičega na toj zemlji zaista mislim da se neće dogoditi. Uz sav sentiment koji nas veže za Zrin, a svi jesmo jako vezani za to mjesto, treba biti realan. To je mjesto potpuno odsječeno čak i od ostatka Banovine, danas ne pruža uvjete za suvremen život. S jedne strane je to, s druge ne mogu zamisliti da tamo provedem dulje vrijeme upravo zbog tragedije koju mi taj prostor oživljava. Izgrađena je, na primjer, nova crkva, nekolicina ljudi je sagradila neke vikendice ili što već na dijelu uz cestu i ta me slika još više rastužuje, ne razumijem otkud ikome potreba za crkvom u kojoj se misa održava jednom godišnje, a toliki je novac otišao u taj projekt da bi sada samo stršala neusklađena s ičime. Volim to mjesto neizmjerno, uvijek mi je drago otići tamo, no boravak mi je izuzetno težak i na neki me način iscrpi. Takva mjesta je najljepše voljeti iz daljine, ostaviti im malo te magije.

To je nepošteno prema prostoru; s jedne strane bi bilo najispravnije dati mu da oživi, revitalizirati ga, očito se radi o mjestu koje je moglo ponuditi ugodan život i koje bi ga moglo ponuditi i sada kada bi se dugo i usmjereno radilo na tome. Ovako je osuđeno biti spomenik i vjerujem da svima ostavlja sličnu gorčinu kao i meni. Tu je njegova prednost nad gradovima u kojima živimo, uvijek nam je malo ljepše to mjesto za koje ipak znamo da je život u njemu nemoguć. Čak i kada danas odem na selo u Slavoniji u koje su baka i njezina obitelj naseljeni nakon rata, selo koje je tada imalo sve uvjete za razvoj nekog lakšeg života, sve više sličnosti ima s mjestima u Banovini. Sve je više te pustoši i tragedije i u Slavoniji, a taj je kraj dugo glasio za neku vrstu “obećane zemlje”, što bi geografski apsolutno mogla biti.

Na kraju ćemo se svi zbiti u Zagreb, svatko sa svojim mitskim selom negdje daleko. Osobno nisam sklona povracima, ne vežem se za lokacije na taj način. Ako bih se ičime vezala za Zrin, ne vjerujem da bi to bilo išta izgrađeno, no voljela bih možda zasaditi nešto. Slaba je to utjeha za grad, no i to je pomalo način da oživi, da nešto u njemu raste s namjerom – zaključuje Ena Katarina Haler.•