Iako ovogodišnja dodjela Oscara nije iznjedrila velika iznenađenja, ostat će upamćeno da je u godini nakon velikih antirasnih prosvjeda u Americi Akademija odbila podijeliti većinu zlatnih kipića afroameričkim glumcima. Jer, prema nekim ozbiljnim predikcijama, smiješila su im se tri glumačka Oscara – Chadwicku Bosemanu i Violi Davis za glavne uloge te Danielu Kaluuyi za sporednu mušku ulogu (sporedna ženska rezervirana je od početka za Korejku Youn Yuh-jung). I dok Oscar Frances McDormand za ulogu u filmu “Zemlja nomada” i nije neko iznenađenje, iako je ova glumica zanatski ponovila karaktere već viđene u “Fargu” i “Tri plakata izvan grada” i bilo bi poštenije da su kipićem nagrađene ili Viola Davis za sjajnu izvedbu blues pjevačice u filmu “Ma Rainey: Majka bluesa” ili Andra Day za oživljavanje monumentalne Billie Holiday, pobjeda Anthonyja Hopkinsa nad favoriziranim Chadwickom Bosemanom posve je iznenadila filmski svijet iako ovdje, mora se priznati, ta je pobjeda čista kao suza. Jer 83-godišnji Hopkins cijeli je film “Otac” iznio na leđima, od prve do posljednje minute on je srce svake scene, a u dramaturški vrlo kompleksnoj kompoziciji pliva kao proždrljivi dupin u jatu malih ribica. Njegove ekspresne preobrazbe – čas je ljutit, pa je zabavan, čas ciničan, a na kraju posve očajan – dovele su nas u poziciju da upoznamo sebe za koje desetljeće (ako poživimo) i da zavirujući u vlastitu budućnost vidimo što su od nas napravili dug život i preinformiranost. S druge strane, favorizirani Chadwick samo je kratko protutnjao filmom čijim većim dijelom dominira Viola, no mora se priznati da je dosta spor film ubrzao snagom svoje izvedbe.
Kod sporednih uloga favoriti su pobijedili pa ih nije potrebno posebno ni spominjati, ali ima tu jedna zanimljiva priča kad već razglabamo o tome koga je Američka filmska akademija sve zakinula: Glenn Close u noći s nedjelje na ponedjeljak ni osmi put nije osvojila Oscara nakon što je nominirana, pa je nekako i samoj pobjednici Youn Yuh-jung, izgleda, bilo neugodno jer je rekla: “Ovo nije natjecanje jer ne možete pobijediti Glenn Close.” Uporno nominiranje Glenn Close izgleda kao njezino mučilište jer ona je sada doživjela već osam poraza. Osam puta biti poražen na Oscarima! To može podnijeti samo netko bez duše, iako znamo da Glenn ima dušu, pa se pitamo od kakvog je materijala sazidana. Trebalo bi nekome tamo reći da je ostave na miru, da je više ne nominiraju i dadnu joj počasnog Oscara.
“Zemlja nomada” je glavni i očekivani pobjednik, i to je vjerojatno najmanje zanimljiva vijest s dodjele: film je pobijedio u Veneciji, dobio je Zlatni globus, BAFTA-u i hrpu drugih nagrada i ne zvuči za Akademiju baš potentno što je ponovila isti izbor. No Akademija je heterogeno tijelo, zasigurno ima onih koji su htjeli isfurati originalnog pobjednika, tu se stidljivo najavljivao “Minari” kao moguća senzacija (iako je jasno da je lanjska pobjeda “Parazita” u startu eliminirala mogućnost da Korejci dvaput zaredom pobijede), a kao poželjnog pobjednika mnogi su isticali “Oca” redatelja Floriana Zellera, nepravedno zaobiđenoga u nominacijama za režiju, mladog dramaturga koji će biti zvijezda sljedećih desetljeća. Potpuno suvišno tu se umjesto njega našao David Fincher, redatelj neprohodnog “Manka”, filma koji je bilo nemoguće pratiti bez vodiča (kritičar Indiewirea Eric Kohn baš je to i napravio – vodič za gledanje “Manka”). Bilo bi zanimljivo kad bi Akademija objavila brojke koliko je tko dobio glasova, tada bi se dobila prava slika koja bi nam malo više otkrila samo srce ovog tijela. Chloé Zhao također je očekivana pobjednica, a kad već nije nagrađena za briljanti prethodni film “Jahač”, onda je sasvim zasluženo postala druga žena u povijesti koja je dobila Oscar za režiju.
Dvije najmoćnije kategorije ove su godine bile strani film i dokumentarac. Kao najbolji neengleski film pobijedila je, očekivano, “Još jedna runda”, iako se podosta šansi davalo i filmu “Quo vadis, Aida”. I ovdje se sada povela polemika je li banalna tema pobijedila važnu temu, ali i jesu li članovi Akademije uopće pogledali film Jasmile Žbanić i stihijski samo zaokružili Vinterbergov film. Već neko vrijeme Akademija ne ljubi ratne teme, sjetimo se 1999. kad su u igri bila dva velika ratna filma, Spielbergov “Spašavanje vojnika Ryana” i “Tanka crvena linija” Terencea Malicka. Sjećate se tko ih je pobijedio? “Zaljubljeni Shakespeare”! Lani je favorizirana “1917.” izgubila od “Parazita”, a u međuvremenu se dogodio niz poraza ratnih i poratnih filmova. Iako Akademija nije bila previše naklonjena tipičnim europskim temama kakve obrađuje “Još jedna runda”, sjetimo se samo kako su prošli “Kvadrat” ili “Toni Erdmann”, ove je godine po svemu sudeći izboru kumovao i ležeran ton koji nosi danski film. Pandemija po svemu sudeći nije idealna za teške ratne drame, iako se mora priznati da “Još jedna runda” ima sve što veliki film treba imati: majstorsku režiju, solidnu produkciju, inventivan soundtrack, zanimljivu priču i fatalne glumce. A Mads Mikkelsen je tu donio odlučujuću prevagu, ako je netko i dvojio oko ovog filma, sam kraj mu je zapečatio dobar dojam. Vinterbergov pobjednički govor, u kojemu je spomenuo svoju kćer koja je poginula četiri dana prije početka snimanja filma, bio je i najemotivniji trenutak večeri.
I svakako, poseban trenutak oskarovske noći bilo je proglašenje najboljeg dokumentarca u superteškoj konkurenciji, gdje su čak četiri filma bili favoriti, a pobijedio je predivni južnoafrički “My Octopus Teacher”. Jednostavno kazano – zavodljivim pipcima ovoga filma ne može se odoljeti, to je čisti dokumentarac bez intervencionizma, punokrvan film koji nam pokazuje kako je život prokleto kratak.
A životom, ali i onim poslije života bavi se još jedna Pixar-Disneyeva avantura “Duša”, iako je jasno da je ovdje mogao pobijediti irski dragulj “Wolfwalkers” koji podsjeća na najbolje dane japanske škole animiranog filma.
Oskarovska godina bila je bez velikih iznenađenja, ali ako bismo je saželi u jednu riječ, onda bismo rekli da je bila – poštena.