Eshilova “Orestija”, napisana i praizvedena 458. prije nove ere, u temeljima je europskog kazališta kao jedina sačuvana antička trilogija. U Splitu je prvi put izvedena 1960. na Peristilu u režiji Tomislava Tanhofera, kojega stariji pamte i po tome što je na istom mjestu režirao “Antigonu” i “Kralja Edipa”.
Na hrvatskim pozornicama “Orestija” nije često bila uprizorena pa je postavljanje na ovogodišnjem Splitskom ljetu izazvalo veliko zanimanje. To više što će se igrati na Mosoru, kod Sitnog Gornjeg, dvadesetak kilometara udaljenom od grada. Uoči večerašnje premijere, porazgovarali smo s Dejanom Projkovskim, Makedoncem koji se dokazao kao izniman kazališni redatelj inovativnog pristupa klasicima svjetske drame.
Prvi ste put u HNK Split. Kako je uopće došlo do te suradnje?
Pozvali su me Goran Golovko i Trpimir Jurkić da radim za Splitsko ljeto. Postavljao sam u Dubrovniku “Braću Karamazove”, igrao je Mijo Jurišić (glumit će Oresta, op. a.) i tu smo se nekako dogovorili. Sad vam mogu iskreno reći da mi je čast i zadovoljstvo raditi sa splitskim dramskim ansamblom.
Dramaturg Jasen Boko kaže da se potpuno poštovao Eshil, da nijedan stih nije izbačen. O čemu priča “vaša” Orestija?
Prešli smo veliki, rekao bih sizifovski put. Svaki dan na probama otkrivajući svijet Orestije i otkrivajući tragediju. Glavno pitanje koje se kroz predstavu provlači jest može li se zločin riješiti novim zločinom? Orestija je osvetnička drama, tragedija koja postavlja dilemu – što je danas važnije, moralni principi čovjeka ili pravosudni sustav i demokracija? Što jedan čovjek može promijeniti?
Očito je da ste se bavili i Shakespeareom, konkretno njegovim Hamletom, pripremajući ovu trosatnu predstavu?
Tražio sam smisao Hamleta i Orestije, koja je temelj svjetske dramaturgije. Pitamo se što je demokracija predstavljala u Orestiji, a što danas u svijetu u kojem također imamo bogove, samo što ih zovemo drugačijim imenom? Aktualna su sva pitanja koja otvara naša Orestija, a da bi došao do pravih odgovora, ne moraš fizički putovati od mjesta do mjesta! Dovoljno je zaviriti u dubinu svoga srca. To želim potaknuti.
Što vam je bilo najteže u više od dva mjeseca koliko radite na ovoj antičkoj trilogiji?
Najteže je pobijediti samoga sebe, izvući najtananije i kvalitetu. No, ako se baviš ovim poslom kojim se ja bavim, onda moraš pobijediti. Uvijek trčiš maraton. To je trka sa samim sobom.
Kakvi su splitski glumci? Je li naš žestok mediteranski temperament plus ili minus?
Moram pohvaliti i ekipu i složeni proces kroz koji smo prošli. Jako je važno da umjetnici na zajedničkom projektu postanu obitelj. Da imamo isti cilj, da stvaramo zajednički scenski jezik. Brecht je rekao da teatar nije zgrada. Naš je posao okupiti ljude koji jedni drugima vjeruju. Hrvatski glumci imaju neki svoj specifičan izraz, željni su novih izazova. Upravo njihov temperament vodi do katarze grčke tragedije.
Svi uključeni impresionirani su čarobnim ambijentom u Sitnom Gornjem. Vele i da su “naručili za premijeru i suze sv. Lovre”. Kako ste izabrali lokaciju?
Obišli smo nekoliko prostora, ovaj je prelijep. Kad se priroda spoji s tekstom, to je to. Jako sam sretan što otvaramo za kazalište novi prostor. To je velika stvar.
Bojite li se kritika?
Ne. Kad znate da dajete maksimum, više se ničega ne bojite.