Bilo mi je važno da Ivaninu priču prenesem na pravi način, iz poštovanja prema njoj i svim žrtvama rata

Iako smo tek u veljači, smijemo reći da ćemo kazališnu 2020. godinu pamtiti po dramatizaciji romana Ivane Bodrožić “Hotel Zagorje” i po glavnoj ulozi dugogodišnje članice Gavelle Dijana Vidušin. Velika je to priča, veliki roman i velika predstava, za Dijanu uloga osjetljiva po silini emocija, ali i teretu.

Priču o desetogodišnjoj djevojčici koja kao prognanica s majkom, bakom i bratom u Zagorju čeka vijesti o ocu koji je nestao u ratnom kaosu Vukovara redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić provukle su do naših dana, kada odrasla Ivana svjedoči o traumama, o svom životu bez tate, životu u sjeni Vukovara. Samim tim uloga Dijane Vidušin svjedoči kako se svi mi odnosimo prema Vukovaru – i tada i sada. O kakvom se kazališnom zadatku radi, objašnjava glumica iza koje su i uloge u “Kiklopu”, “Kralju Rikardu III.” i “Glembajevima”, dokazujući da u kazalištu velike kreacije u pravilu stvore ljudi koji su svjesni činjenice da su tek mali kotačić velikog – umjetničkog – stroja.

Rekla bih da je 2020. vaše vrijeme. Počelo je nekoliko mjeseci prije sa sestrom Angelicom u “Glembajevima”, nastavilo se glavnom ulogom u “Hotelu Zagorje”.

Ne doživljavam to tako. Govorimo o dvije različite uloge koje su doprle, evo, do vas i nekih drugih ljudi. Glumački posao je napraviti živa lica. Nekad smo u tome uspješniji, spretniji. Ponekad do nekih stvari dođemo na 30. izvedbi. Ja uvijek navijam za vrijeme dobrih tekstova, maštovitih i predanih redatelja i ansambla koji vjeruje u to što radi. Ponekad se sve to poklopi, ponekad si prepušten sebi. Nema pravila ni garancije za dobru predstavu. Vjerujem u partnerstvo na sceni u smislu zajedničkog bivanja jer jedni bez drugih ne postojimo. Svojim uspjehom smatram kad “oljuštim” još jedan dio sebe, zagrebem dublje, osjetim slobodu postojanja na sceni.

Deset godina čekali smo dramatizaciju “Hotela Zagorje”, a nije da se možemo pohvaliti s mnogo predstava koje tematiziraju noviju hrvatsku povijest? Što mislite zašto teatar bježi od nje?

Očito je tek sad došlo pravo vrijeme za “Hotel Zagorje” . Možda bježimo od takvih tema. Delikatne su, teške i za njih mora postojati “pravi” razlog. Možda tek s odmakom možemo jasnije vidjeti i ući u ta bolna mjesta.

Koja je prva asocijacija na “Hotel Zagorje”?

Dan kad smo otišli u Kumrovec s Ivanom Bodrožić kao “turističkim vodičem”. Bilo je nestvarno, tim više jer sam se tada s Ivanom prvi put susrela.

Što ste pomislili kada vam je dodijeljena glavna uloga?

Uhvatile su me trema i velika odgovornost. I to su bile moje suputnice cijelim putem. Zahvalna sam Anici i Jeleni na povjerenju i traganju.

I vi ste u Domovinski rat ušli kao djevojčica? Imate li sjećanja koja su vam mogla pomoći? Na čija ste se ratna iskustva oslonili?

Bavljenje ovom temom vratilo je sjećanja na moje djetinjstvo, ali ja sam ga provela bezbrižno u svojoj kući u Medulinu. Tu nisam mogla naći nikakve sličnosti. No, pročitavši roman, Ivanu sam jako osjetila. Svjesna sam ipak da onaj tko nije prošao rat i sve te strahote ne može to nikada do kraja razumjeti. Zato me ponekad i pratio čudan osjećaj krivnje, poniznosti i snažne potrebe da ispričamo tu priču.

Igrate Ivanu Bodrožić, autoricu romana. Je li to bio dodatni teret?

Drugačije je kad igrate nekog stvarnog iako i sama Ivana kaže da roman ima i izmaštanih dijelova. Ali ono najteže u priči je, nažalost, istina. Odgovornost je bila da uspijemo prenijeti tu priču na pravi način iz poštovanja i prema njoj i njezinoj obitelji, a zatim i svim žrtvama rata. Ivana je bila tu za sva pitanja, ali nisam je puno gnjavila. Bilo mi je inspirativno slušati je, biti u njezinoj blizini. Ne u smislu proučavanja za lik, nego zbog stvaranja bliskosti. I baš sam sretna što poznajem takvu pozitivnu, predanu, iskrenu osobu kao što je ona.

Ovo je i velika ženska predstava, ne samo zbog šest glumica na sceni, već i zbog autorske ekipe: Ivana Bodrožić, Anica Tomić, Jelena Kovačević. Kako je bilo raditi u toj “bombi” ženske energije?

Intenzivno, teško, bolno – fizički i psihički. No bilo je i puno smijeha i ludorija. Svaka od nas donijela je svoje “oružje” i to je taj važan dio predstave, toliko različitih žena koja svaka bol nosi na svoj način.

Na pripremi predstave dogodilo se ono najgore: Ivana Roščić ozlijedila se tako da nije mogla dalje. Koliko takva promjena doslovno dva dana pred premijeru ruši koncentraciju i pojačava strahove?

Kad smo saznali da će se Ivana dugo oporavljati, morali smo donijeti odluku. Svima nam je bilo žao jer je Ivana napravila divnu ulogu i bila s nama do dva dana pred premijeru. Osjećaji su bili pomiješani, od straha, nepravde, tuge..., ali na kraju smo svi stisnuli zube i odlučili izaći s premijerom, s Lanom Menigom koja se izvrsno uklopila. Nažalost, takve stvari se događaju, ali “show must go on”. Bila sam i ja u Ivaninoj situaciji i to je baš teško. Ali čekamo je da se oporavi i vrati.

Raspon vaše uloge i vremenski je vrlo zahtjevan, od desetogodišnje djevojčice do žene koja je i sama majka. Kako uopće pripremiti takvu ulogu a da ne bude s jedne strane infantilna, s druge shematska?

Zbog tog raspona godina rad je bio jako izazovan. Odluka je bila da ne igramo djecu u smislu “infantilizacije”. Stoga sam koristila minimalne vanjske naznake i vlastita sjećanja na sebe u pojedinim razdobljima života.

Emocije su još zahtjevnije? Dok sam gledala sam kraj predstave, a nećemo otkriti čitateljima o čemu se radi, zaista sam se zapitala: “Bože, kako se ova žena nakon predstave vrati u stvarnost?” Kako počnete misliti na to što će svojim djevojčicama skuhati za ručak?

Upravo me moje djevojčice i svakodnevne obaveze vraćaju u realitet. Scena mi daje prostor i vrijeme da malo “odletim”. Kao “pilot” moram znati upravljati tim avionom i onda ga spustiti na zemlju. Zapravo ne gradim ogradu između sebe i lika, nego ih spajam.

Kako je uopće nakon ovakve uloge razmišljati o sljedećem projektu?

Već se veselim sljedećoj premijeri – “Usidrene” Elvisa Bošnjaka u režiji Anastasje Jankovske.