Davne 1756. Marija Terezija ograničila je progon vještica u Hrvatskoj, započeo je Sedmogodišnji rat, utemeljen je Bjelovar, a svijet glazbe dobio je genija koji će snažno utjecati na njezin budući razvoj. Naime, 27. siječnja 1756. u Salzburgu rodio se Mozart, punog imena dostojnog kvizaškog pitanja – Johann Chrysostom Wolfgang Amadeus, kojem će se godinama poslije nakloniti i veliki Einstein zapanjeno zaključivši: “kao umjetnik i glazbenik, on sigurno nije bio s ovog svijeta”.
U povijesti zapadne glazbe o njemu se najviše pisalo, seciralo ga se i mitologiziralo. Google pretraga njegova imena daje pet milijuna unosa, prediktivni tekst mobitela nudi Mozarta, ali ne i Haydna ili Beethovena, a broj knjiga o njemu ide uz bok broju onih o Shakespeareu, Kristu ili njegovu najbližem suparniku među skladateljima – Wagneru. Teorija o njegovu životu, smrti, osobnim navikama, a da ne spominjemo glazbi, nema kraja. Njegove skladbe dio su svakodnevice, čujemo je u liftovima, među glazbom je koju vam najčešće puštaju dok ste na čekanju u pozivnom centru, možete tvrditi da ne znate ništa o klasičnoj glazbi, ali čuli ste za i prepoznat ćete Mozarta.
Na današnji dan 2006. kada se slavio njegov 250. rođendan, sve crkve u Salzburgu simultano su zvonile na sat njegova rođenja. Tako će zacijelo biti i danas kada se obilježava 265. godina njegova rođenja u obitelji Leopolda Mozarta, učitelja violine, i Anne Marie Pertl. Mozart je njihovo sedmo dijete, no djetinjstvo su preživjeli samo on i njegova starija sestra Maria Anna poznatija kao Nannerl. Živjeli su u stanu tako niskih stropova da ga je jedan biograf usporedio s punjenjem u sendviču, no tako stisnuti Mozarti su radili velike stvari. I sam Leopold bio je nadaren glazbenik, u godini Amadeusova rođenja objavljuje rad o osnovama sviranja violine koji je cijenjen i danas. Svoje znanje prenijet će na sina i zanemariti svoju karijeru jer mali će postati njegov životni projekt.
Tako Mozart kao trogodišnjak već može izvesti sve što čuje, skladati počinje kao petogodišnjak, a godinu poslije sa sestrom Nannerl svira čembalo pred bavarskim knezom izbornikom u Münchenu i pred caricom Marijom Terezijom u Beču. Bila je tamo i caričina kćer Maria Antoaneta, buduća francuska kraljica, koju je mali skladatelj tom prigodom navodno zaprosio. Legenda kaže da mu je pomogla da ne padne kad se poskliznuo, a on joj je odvratio da će je, kad naraste, iz zahvalnosti oženiti. Leopold je pažljivo bilježio sve u vezi sina, tu priču nije zapisao pa je pitanje je li sasvim točna, no zanimljivo bi bilo razmatrati u kojem smjeru bi otišla povijest da se taj brak obistinio.
Niz turneja “čuda od djeteta” započeo je 1763. Otac je njemu i sestri bio mentor i menadžer, prodavao suvenire, obišli su Njemačku, Belgiju, Francusku, Nizozemsku, Švicarsku, Englesku...” Sve djevojčice zaljubljene su u mojeg dječaka”, zapisao je na turneji Leopold. S 13 godina Mozart već ima ugled skladatelja i interpreta. Potkraj 1769. s ocem se prvi put ide u Italiju pa i tamo nastupa na plemićkim dvorovima, pred papom, sklada simfonije, komorne skladbe, opere, često i po narudžbi poput, primjerice, igrokaza “Bastien und Bastienne”, koji je naručio Anton Mesmer, bogati bečki liječnik.
Razdoblje intenzivnih turneja završilo je s adolescencijom 1773. Zaposlit će se na dvoru biskupa Colloreda u Salzburgu kao koncertni majstor, no nezadovoljan time mijenja posao i u Salzburgu postaje dvorski orguljaš i skladatelj. I to će trajati kratko. U ljeto 1781. prekinuo je službu. Prvi samostalni pijanistički nastup u Beču 1782. obilježio je početak njegova doživotnog djelovanja u habsburškoj carskoj prijestolnici, a najznačajnije djelo tog razdoblja, “Otmica iz saraja”, izvedeno je 1782. s velikim uspjehom. Nakon premijere oženio se sopranisticom Constanzom Weber i to bez očeva blagoslova zbog čega se njihovi putovi tu razilaze.
Razdoblje 1784. do 1788. bilo je najuspješnije, kako navodi Hrvatska enciklopedija, tada je započeo uspješnu suradnju s libretistom L. Da Ponteom, koja je 1786. rezultirala izvedbom opere buffe “Figarov pir” u Beču. Po narudžbi praške Opere godinu poslije praizvedena je i opera “Don Giovanni”. Oko 1784. upoznaje i Haydna. Bila je to “ljubav na prvi pogled”. Razvijaju prijateljstvo kakvih među glazbenicima nije bilo. Mozart ga je zvao “tata Haydn” i govorio: “On me jedini može nasmijati i natjerati da zavirim u dubinu svoje duše”, a Haydn je njega smatrao najvećim skladateljem svih vremena. Nakon očeve smrti (1787.), zahvaljujući nemaru vezanom uz financije, unatoč stalnom prihodu od posla dvorskoga glazbenika, kreće Mozartovo nestabilno razdoblje, selidbe, ogromni dugovi. Zaduživao se kod prijatelja, obitelji, pa čak i učenika. Trošio je nemilosrdno, no ne zna se točno na što. Ipak, posljednje godine bile su jako uspješne: turneja po Njemačkoj 1789. , izvedbe opere buffe “Così fan tutte” (1790.) i posljednje opere “Titovo milosrđe” za prašku krunidbu Leopolda II. (1791.). Povremeno je skladao i za susrete masonske lože, kojoj se priključio 1784. Neke masonske ideale izrazio je u Singspielu “Čarobna frula”, koju je praizvela glumačka družina Emanuela Schickanedera 1791. Dobiva tada i narudžbu grofa Walsegga da sklada “Requiem” za njegovu pokojnu suprugu, no prije završetka Mozarta je shrvala bolest. Misu je dovršio F. X. Süssmayr.
Od čega točno je 1791. umro, misterij je. Nagađanja su svakojaka, no sigurno nije otrovan, posljednja istraživanja najvjerojatnijim smatraju zatajenjenje bubrega, a čini se da je zadnje mjesece proveo pretio u krevetu.
Ostavio je 16 misa i rekvijema, 20-ak opera, mnoge pojedinačne arije, duete, scene, 41 simfoniju, 27 glasovirskih koncerata, 5 violinskih... Opere poput “Figarova pira” i “Don Giovannija”, obilježava individualnost, ekspresivnost i formalna razrađenost. U simfonijama, na temelju iskustva s koncertom i operom, postigao je nov odnos prema orkestru, u rasponu od grandioznoga simfoničnoga do intimno-komornoga zvuka i teksture s individualnim profiliranjem svake od njih (“Praška simfonija”, “Jupiter”).
Mozartova glazba nikad nije skidana s repertoara, iako je ugled pojedinih djela varirao, primjerice u 19. st. “Così Fan Tutte” su trivijalne, a u 20. st. postaju hit jer suptilnost i tuga tada su na cijeni. Dubina i opseg njegovih simfonija i koncerata predstavlja vrhunac klasične forme, a opere se izvode u svim opernim kućama svijeta.
Objašnjenje silne popularnosti, osim glazbene genijalnosti, pomalo je i povijesno. Skladao je, naime, u trenutku zapadne povijesti u kojem umjetnost preuzima modernu ulogu kao svjetovna zamjena za religiju. A glazba se tijekom 18. st. smatra čistom umjetnošću kojoj će u romantičnoj estetici težiti sve druge. I upravo je Mozartova glazba prva u zapadnoj povijesti koju je prihvatila ova nova estetika ideala koji se, prema E. T. A. Hoffmannu, smatra “tajanstvenim jezikom dalekog duhovnog kraljevstva”.
Šteta što je malo kometntara.