Večer uoči premijere iz Knapa je stigla vijest kako se, zbog bolesti glumice, odgađa premijera predstave "Muškarci više vole plavuše", koju je prema istoimenom romanu Anite Loos režirala Morana Foretić, i to tako da je priču prebacila u naše doba i kroatizirala je. Ne bi to bila nimalo čudna vijest ovih dana dok korona još uvijek vlada, iako se više ne nalazi među najvažnijim medijskim objavama, a gripa 'jaše' ruku pod ruku s njom. No ovog puta riječ je o ozljedi glavne glumice nakon jedne od zadnjih proba, a sve se dogodilo baš kao u Murphyjevu zakonu, koji kaže: "Ako nešto može poći naopako, poći će naopako" ili jednostavnije rečeno: "Šnita kruha namazanog maslacem uvijek će vam u krilo pasti na strani na kojoj je maslac." Taj nesretni splet okolnosti uvijek je posebno prisutan u situacijama u kojima je sudionicima važno da sve prođe besprijekorno, a nakon kratkog druženja na jednoj od proba bilo je posve jasno da svi kreativci iz predstave dišu i žive za ovaj projekt.
Za ovu se predstavu, prije premijere i na neviđeno, može reći da je specifična upravo po svojim sudionicima. Na sceni će se (tamo negdje oko Valentinova) naći Marija Kolb kao Lorelei, tj. Lorica, a tu je ulogu u slavnom filmu Howarda Hawksa iz 1954. godine tumačila Marilyn Monroe, zatim Katarina Arbanas kao njezina najbolja prijateljica Dorothy (Dorica) i Davor Kovač koji glumi Kupida, ali onog u hrvatskoj verziji koji ima ingerencije i nad virtualnim svijetom ljubavi, kao i sve ostale više ili manje važne muškarce u životu ovih dviju mladih žena koje svoju šansu traže u novim tehnologijama i društvenim mrežama. E sad, za to troje ljudi čuo je tek uži krug ljubitelja kazališta, i to ne zato što malo rade. Među njima je svakako najpoznatija Marija Kolb koja je bila posebno angažirana u vezi s pokretanjem i radom Kotar teatra, umjetničke organizacije osnovane 2012. godine kako bi proizvodila i distribuirala kulturne sadržaje u Gorskom kotaru. Marija uz to kod kuće čuva i dvije Nagrade hrvatskog glumišta; za najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade, koju je osvojila 2009. godine za ulogu Pipi Duge Čarape te Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami, koju je 2019. dobila za ulogu Julije u radiofonskoj igri "Tuga".
Nije pristojno, jer u pitanju su tu i dvije dame, ali treba reći kako Marija, Katarina i Davor nisu jako mladi glumci. Štoviše svi su s iste klase, diplomirali su u Osijeku 2008. godine. Matematika dakle kaže da su čekali punih petnaest godina na projekt u kojem će se zajedno naći na kazališnoj sceni i pokazati što znaju i mogu, jer ova je predstava zamišljena kao urnebesni vodvilj u kojem oni glume, pjevaju, plešu, sviraju na čašama, plešu na svili... tako da je velika sreća u nesreći da se s obzirom na veliku želju, volju i htijenje nije dogodilo i nešto mnogo gore od uganutog gležnja. A sada zamislite liječnika koji čeka na prvog pacijenta petnaest godina, dok gleda kako to drugi rade. Ili arhitekta, odvjetnika, novinara... Ili možda zetovca koji strpljivo petnaest godina dolazi na posao, čeka i nada se kako će i on jednog dana voziti neki zagrebački tramvaj. Upravo je to situacija u koje naše društvo stavlja mnoge mlade glumce, prepušta ih na milost i nemilost tzv. kulturnog tržišta, tjerajući ih da se sami snalaze kako znaju i umiju, pa čak i da odustanu od poziva za koji su očito talentirani, jer kako bi drukčije uopće upisali neku od naših brojnih akademija. Mnogima takve usporedbe mogu zvučati smiješno ili provokativno, ali baš je takvo, ne samo nesređeno nego doista apsurdno, stanje stvari u hrvatskom teatru. A na njegova vrata svake godine kuca sve više novih mladih glumaca, tek završenih akademaca koje i njihovi mentori uče kako je kazalište 'Bog' izvedbenih umjetnosti, Bog koji onda one najsposobnije, najtalentiranije i najsvestranije, drugim riječima one koji su sposobni prinijeti mu zlatno runo, možda i pokoju ljudsku žrtvu, usmjerava i prema filmu i prema televiziji. Gledano sa strane, ti se mladi ljudi moraju razračunati s vrlo okrutnim Bogom, Bogom koji se ponaša kao da stoluje na Olimpu i svojim se hirovima poigrava s nesretnim smrtnicima, jer zapravo malo tko među njima dobije pravu šansu.
Što na sve to kažu institucije? Žmire širom otvorenih očiju i svake godine upisuju neke svoje glumačke kvote na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Umjetničkoj akademiji u Splitu, Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, koja je, usput budi rečeno, jedina naša visokoškolska ustanova koja obrazuje lutkare. A ne zaboravimo da imamo i privatne škole koje školuju glumce. I na svakoj od tih institucija neki se mudri i kreativni ljudi trude oko tih novih generacija glumaca, koji su doslovno čim izađu iz zaštićenim akademskih ograda, direktno – na ulici. Kao da nikoga u ovom društvu, u obrazovnom sustavu, kulturi i izvedbenim umjetnostima nije briga za sve te mlade ljude ni za to što će ti novopečeni akademski građani ove zemlje raditi i kako će se u životu snaći. A nije baš da školovanje jednog glumca/glumice ovo društvo ne košta. Pa kako je onda moguće da baš nitko nema plan što sa svim tim talentima?
Uspoređivati našu situaciju s nekim svjetskim primjerima bilo bi podosta neučinkovito, u zemlji sa svega 3,8 milijuna stanovništva, s malenom filmskom i skromnom televizijskom produkcijom, u zemlji čiji se gradovi zovu gradovima i kada nemaju kazalište čak ni u obliku jedne gostujuće predstave mjesečno. Čak ni pogled u neposredno susjedstvo ne upućuje na neki učinkovit recept, a svih ovih godina uvelike propagirano europsko tržište rada, kada su umjetnici u pitanju, pokazalo se više kao fatamorgana nego kao oaza u pustinji. Unatoč svemu bilo bi posve pogrešno nekim drugim mladim ljudima sada potkresati krila, nasilno prepoloviti ili ukinuti glumačke kvote na akademijama, jer to bi značilo nekome zabraniti da slijedi svoju "zvijezdu" i razvija svoju strast. Tko zna kakvu bi štetu za hrvatsko glumište ostavio nestanak jedne ili dviju glumačkih generacija i koliko bi talenata tako zauvijek bilo izgubljeno. No neosporno je da bi na putu tih novih glumačkih generacija trebalo napraviti nekog reda, postaviti sigurnosne mreže, zle i dobre 'policajce'. Jednostavno rečeno, nekim mladim ljudima koji su tek počeli maštati o glumi treba mnogo više angažmana onih koji će jednog dana biti u poziciji da im daju posao. I tu smo opet na pitanju kako je moguće da tek pokoje naše kazalište stipendira mlade talentirane studente glume, a zapravo bi samo trebalo prepisati recept koji ZKM uspješno njeguje godinama. I naravno, trebaju nam audicije, treba nam širina, ljudi koji gledaju izvan svog grada ili samo klase kojoj su bili profesori. Treba nam i ozbiljna i profesionalna agencija koja će 'gurati' sve te mlade ljude.