'Da nismo baletani, bili bi nogometaši, a ljubav prema Hajduku je neopisiva'

Rumunjske baletane, blizance Remusa i Romulusa Dimachea u Splitu znaju gotovo svi. Oni kojima je Hajduk svetinja i oni koji idu u kazalište. To je cijeli grad. U koji su došli na ljetovanje 2001. i ostali vjerojatno zauvijek.

- Prije 21 godinu dobili smo angažman u Rijeci i htjeli prije sezone gledati neke predstave na Splitskom ljetu. Pratili smo plesače i prijavili se na audiciju. U baletni ansambl primila nas je Dunja Njegovan i ponudila nam ugovor. Ostali smo obojica, ovdje se oženili, imamo djecu i sretni smo, priča na poprilično tečnom hrvatskom jeziku Remus Dimache ističući da nikad neće uspjeti svladati naše padeže.

Tko vam je dao tako zanimljiva, povijesna imena i kako ste uopće postali baletani?

Otac se zvao Remus i kako tada nije bilo ultrazvuka koji pokazuje spol djeteta, rekao je mami da ako rodi sina, zvat će se Romul. Nisu imali pojma da nosi blizance i kad sam se poslije tri minute i ja pojavio, odlučili su da budem Remus. Jako smo slični i volimo iste stvari. Rođeni smo 1981. u Bukureštu gdje smo završili osmogodišnju baletnu školu. Odmah smo se zaposlili u Budimpešti, plesali godinu dana u kazalištu u Pečuhu. Angažman u Mađarskoj dobili smo na natjecanju vrlo sličnom Olimpijskim igrama koje se održavalo u Rumunjskoj. Bili smo prvi i za nagradu dobili Mađarsku. Odmalena smo voljeli nogomet, ali mama je bila žestoko protiv sporta bojeći se ozljeda. Kako imamo stariju sestru, balerinu Sorinu Dimache koja pleše u Ljubljani, mama nas je upisala na balet kako bi nas sestra pratila i kontrolirala. Stalno smo bježali na balun, ali ipak smo ostali u baletu. I nismo požalili. U baletnoj školi u Rumunjskoj uči se klasični balet i folklor, suvremeni ples i povijest i dramaturgija... Od jutra do mraka. U rangu je akademije za ples.

Obojica ste solisti splitskog Baleta. Plesali ste brojne uloge, koje su vam najdraže?

Nikad nećemo požaliti što smo došli u Split. Sudbina je htjela da ne ostanemo u Rijeci. Mislim da su nam najbolje godine u karijeri bile za ravnateljstva Almire Osmanović. Znala je izvući maksimum iz nas. Plesao sam u predstavama "Labuđe jezero", "Romeo i Julija", "San ljetne noći", "Bolero", "Don Quijote", "Carmen", "Mačak u čizmama", "Đavo u selu", "Orašar"... Došli smo sa statusom trećih solista, a poslije samo godinu dana bili smo prvi solisti.

U splitskom teatru ste se i zaljubili i obojica se oženili balerinama. Kako funkcioniraju brakovi discipliniranih umjetnika?

Odlično jer se potpuno razumijemo. Moju Sanju upoznao sam na baletu u HNK Split gdje je bila prva solistica. Plesali smo zajedno u "Bajaderi" i "Labuđem jezeru". Ona je bila crni labud, ja princ. Imamo blizanke. Mlađa igra tenis, a dvije minute starija ide na balet. Bratova supruga Svjetlana također je balerina. Plesala je u HNK u Zagrebu i otkrila Sanji da joj se sviđa Romul. Ona joj je savjetovala: "Dođi u Split ako ga misliš imati (smijeh)." Tako je i bilo. Imaju dva predivna sina.

Svakodnevno ste na probama za baletnu premijeru koju će HNK Split izvesti prije ljeta. No, uspješno vodite i Baletni studio koji djeluje pri splitskom teatru?

Vodim moderni balet. To je iznimno kompleksan stil koji u sebi sadrži elemente klasičnog i suvremenog baleta, akrobacije, drame i pjevanja. Svega što smatram da treba djetetu koje voli ples. To se radi iz čiste ljubavi. Imamo četrdesetak polaznika. Od moje matične kuće HNK Split dobili smo orkestar i napravili uspješnu dječju baletnu predstavu "Petar i vuk", a uskoro izlazimo pred publiku s novom koreografijom, predstavom "Karneval životinja". Obožavam rad s djecom, osjećam se kao da mi je dvadeset godina, imam puno volje pomoći djeci i kazalištu. Znam i tvrdim da se u Splitu krije golem potencijal budućih vrsnih plesača i da to treba njegovati i razvijati.

Radeći s mladim, talentiranim plesačima posljednjih ste godina osvojili i nekoliko vrlo značajnih nagrada, a pripremate se i za nova natjecanja.

Moje učenice su na kvalifikacijama za Svjetski kup, International Dance Open Summer Online Competition u konkurenciji čak 2500 plesača osvojile četiri zlatna, dva srebrna i četiri brončana odličja. Za 15. svibnja pripremamo "Dalmatia Dance Trophy" koji će se održati u SC-u Gripe u Splitu. Dolaze natjecatelji iz Slovenije, Srbije, BiH i drugih zemalja, a prijavu smo poslali i na jedno od najprestižnijih natjecanja, "Domenico Modugno", međunarodno natjecanje u Italiji na kojem sudjeluje više od 3000 djece.

Gdje se vidite u budućnosti, budući da baletani, nažalost, ne mogu dočekati šezdesetu na pozornici?

Najviše bih volio raditi predstave za baletni ansambl, neku svoju koreografiju koja će ostati zapamćena. Nemam uzore. Ja sam ja! Došle su neke nove generacije plesača što je normalno, iako bih volio plesati što dulje. Nikad nisam bio na bolovanju, osim lani zbog korone. U budućnosti se vidim kao baletni pedagog ili kućni koreograf. Lani sam radio koreografiju za operu "Lombardijci". Ako me pitate što mi je draže, klasični ili suvremeni balet, uvijek ću se prije opredijeliti za suvremeni. Međutim, bez klasike nema ničega!

Odakle inspiracija za nove koreografije?

Nisam tip koji će uzeti papir i pisati. Pogledam plesača, njegove predispozicije i slušam glazbu. Uvijek želim napraviti nešto da plesač bude zadovoljan i sretan.

Vi, brat i cijela obitelj najžešća ste Torcida. Odakle tolika ljubav prema Hajduku?

Ta ljubav se ne može opisati. Išli smo na utamicu kad je Hajduk bio prvi, kad smo prvi put došli u Split. Šokirali smo se kad su navijači preskočili ogradu i utrčali na teren. Kupili smo ulaznice za sjever i ušli s njima na travnjak. Neopisivo. Idemo na sve utakmice, osim kad baš imamo predstave. Bili smo u Rijeci, Šibeniku, Zagrebu... Radio sam kao prevoditelj za Hajduk kad su u njemu igrala dvojica Rumunja. I moje kćeri idu na Poljud. Neki dan sam čekao sedam sati da kupim karte za tekmu protiv Dinama. Hajduk je sve. Kad igra u gostima, na Brdima gdje živimo, brat i ja pravimo roštilj. Da nismo baletani, sigurno bismo bili nogometaši!