Maša Kolar izuzetno je cijenjena koreografkinja, nekadašnja plesačica. Od 2017. ravnateljica je Baleta HNK Rijeka, a kakva čuda na tom poslu radi, nedavno je vidjela i zagrebačka baletna publika, kada je njihova hit-predstava "Plamteća voda" gostovala u ZKM-u. U srijedu, 27. travnja premijerno su otplesali novi naslov – "Romea i Juliju".
Novi naslov Baleta HNK Rijeka je „Romeo i Juliju“. Zašto ste se odlučili baš za ta naslov ili živimo li u okrutnim vremenima da nam je svako podsjećanje na ljubav neophodno potrebno?
Ova jako poznata priča nudi opciju da se definiramo kroz mržnju, konfuziju i kaos ili kroz ljubav. Ta mogućnost stvara ogroman pritisak i odgovornost autorima i glavnim interpretima da priču ispričaju ispravno, kako bi i onaj koji se prvi put susreće s njom mogao shvatiti da se tu radi o pravim i čistim osjećajima. Dobro poznajem moć ovog djela, plesala sam u dvije različite baletne produkcije, u dva različita koreografska rukopisa, oba puta silovito osjetivši snagu ove priče i Prokofjeve glazbe. Praksa riječkog HNK je da planira sezonske naslove koncizno i domišljato, jer publika želi gledati velike balete, a plesači žele na svojoj koži okusiti što znači uskočiti u identitete tragičnih likova upisnih u kolektivnu svijest. Ovo je naša prva suradnja s koreografom Jiříjem Bubeničekom, međunarodnom plesačkom zvijezdom, a ovdje u Rijeci imamo prvake: Španjolku Mariu Matarranz de las Heras i talijanskog plesača Nicolu Pratoa koji su u naslovnim ulogama prava poslastica.
No, to je balet koji nastaje u suradnji s ansamblima Hrvatske i Talijanske drame HNK Rijeka, pa je legalno pitanje hoće li se tijekom predstave više plesati ili pričati?
U našem će se baletu jako puno plesati, ali smo mu dodali još jednu boju, jedno novo obilježje. Dinamičan glumački doprinos Ivne Bruck, glumice Talijanske drame i Maria Joveva, glumca Hrvatske drame ovom baletu ne oduzima gestu, pokret i ples već ga obogaćuje tekstom i za glumce specifičnim umijećem prelijevanja emocija. Ova odluka koreografa Jiříja Bubeníčeka ne čudi, jer to je priča koja izvorno potiče iz književnosti, a baletna verzija „Romeo i Julija” Sergeja Prokofjeva jedna je od najboljih ikad postavljenih verzija Shakespearea na glazbu. Njegova bolno prožimajuća glazba, pravi je emocionalni karusel koji u konačnici iziskuje dominaciju pokreta i plesa.
Intrigantno zvuči najava da će junaci sići sa scene, plesati i među gledateljima?
Pokušavamo se prilagoditi novim navikama i očekivanjima publike. Današnja publika provodi sve više slobodnog vremena na streaming servisima, zato je važno kreativnim i intrigantnim scenografsko-koreografskim rješenjima dokazati da je i baletnu predstavu moguće doživjeti intenzivno, emotivno i izbliza. Protagonisti preskaču iz scenografski uobličenog prostora nekog zaboravljenog grada, neke moguće Verone, te se nastavljaju loviti, izazivati, tući, ubijati, ali i ljubiti među gledateljima riječkog kazališta.
Na čelu ste riječkog Baleta od 2017. godine. Da vam je tada netko rekao da nas čeka pandemija, biste li dva puta razmislili o preuzimanju tog zahtjevnog posla?
I da i ne. Peuzimajući funkciju ravnateljice Baleta znala sam da ću se morati suočiti s raznim ugrozama, iako ih nisam zamišljala u obliku pandemije. Volim izazove, posebno one povezane s plesnom umjetnošću, kroz njih pokušavam oblikovati svoju društvenu stvarnost. Znala sam da je funkcija ravnateljice Baleta biti dežurno odgovorna i uvijek spremna da jasno, kritično i stručno artikuliram svoj stav, pa makar to bilo u vrijeme novog normalnog. U opisu mog posla je da se angažirano zalažem za umjetnost baleta. Može zvučati kontradiktorno, ali pandemija nam je u Zajcu dala prostora i vremena da se bavimo rebrendiranjem riječkog baleta. Uspjeli smo oblikovati jedini baletni ansambl u Hrvatskoj koji nudi samo ugovore o radu, čime smo izbjegli mnogogodišnje honorarne ugovore i kazne koje takvo prikriveno zapošljavanje sa sobom povlači. U riječkom ansamblu uskoro će plesati i raditi 22 plesača sa solističkim statusom, baletni majstor, dvije baletne pedagoginje, dva baletna pedagoga unutar baletnog studija, inspicijentica, baletna producentica i ja, ravnateljica Baleta. Ova transformacija refleks je promijena do kojih ne bi došli da nas pandemija nije zaustavila i na njih prisilila.
Kako je Balet prošao kroz pandemiju? Koji su problemi bili najveći? Zagrebački baletni prvaci kažu kako više nisu mogli izdražati classove u vlastim kuhinjama.
Riječki baletni ansambl nije prestao raditi niti za vrijeme lockdowna, stvarna pauza trajala je samo tjedan dana, na samom početku pandemije. Rad od kuće nije uobičajen za baletne umjetnike, pa smo svoju angažiranost i svoju umjetničku aktivnost vrlo brzo učinili vidljivom online, u projektima „Zajc uz Vas“. Plesači su posebna vrsta homo sapiensa, većina članova naše riječke baletne zajednice strani su državljani i u Rijeci borave radi plesa, karijere, stvaralačkog žara. Izolacija u zatvorenim prostorima plesne dvorane njima je prirodno stanje, tako da kratki period održavanja forme unutar vlastita četiri zida nije bila veliko odstupanje. Za vrijeme pandemije uspjeli smo izaći s ukupno pet novih baletnih premijera i kroz dvije sezone dva puta obnovljenim Orašarom.
Naslovi koje ste uspjeli pokazali publici donjeli su plesne spektakle, počevši od spektakularne „Plamteće vode“. Koji je vaš ravnateljski kredo, što je važnije: imati slavne naslove ili puno gledalište?
„Plamteća voda“ zaista je spektakularna predstava i ponosno nematerijalno nasljeđe nastalo unutar programskog pravca „Doba moći“, Europske prijestolnice kulture, Rijeka 2020, predstava koja nameće krucijalna civilizacijska pitanja opstanka i vode kao resursa. Razvijajući i baveći se idejom opstanka, Andonis Foniadakis je jedan od nekolicine koreografa koji plesače tjera na rub izdržljivosti, zato predstavu reklamiramo sloganom: “Ples do posljednjeg daha”. Ova predstava predstavlja jednak fizički i mentalni izazov plesačima, ali je iznimno zahtjevna i za publiku. Publika je ovim baletom ili krajnje ushićena ili krajnje iziritirana. No, predstavama poput “Plamteće vode” i radom sa svjetski poznatim koreografima otvaraju nam se vrata međunarodnih scena, nužna za novo pozicioniranje riječkog baleta. U odabiru baletnih naslova više ne isključujem činjenicu da je Balet HNK Ivan pl. Zajc ograničen na bivanje u decentraliziranoj zoni, naši projekti lokalno imaju rok trajanja od nekih desetak repriznih izvedbi, zato je bitno da si u startu omogućimo jednak broj izvedbi nacionalno i internacionalno, van matične scene.
Nedavno smo u Zagrebu, na sceni ZKM-a, vidjeli „Plamteću vodu“, zašto smo je tako dugo čekali i zašto se zapravo jako teško dogovore i realiziraju plesna gostovanja unutar zemlje?
Iako se možda to ne vidi i ne čuje u prijestolnici kulture, u Zagrebu, riječki balet povećao je svoja gostovanja. Pomlađeni, ojačani, te uz pomoć trenutačnog repertoara s djelima poput “Čipke”, "Posvećenja proljeća”, “Orašara”. “Mediteranske trilogije” i “Plamteće vode” redovito gostujemo u Puli, Šibeniku, Đakovu, Zadru, Karlovcu i Slavonskom Brodu. Podrška manjim gradovima i plesnim scenama te stvaranje plesne publike i u manjim hrvatskim sredinama jednako je važan dio naše strategije.
Kakvim ocjenjuje prijedlog novog Zakona o kazalištu za kojeg mnogi kažu da je osobito okrutan prema baletnoj umjetnosti?
Nisam sudjelovala u sastavljanju prijedloga članaka u novom zakonu o kazalištu koji bi se odnosilo na baletne umjetnike. Umjesto da Vam dam svoje mišljenje o prijedlogu novog zakona, dat ću vam vlastiti primjer. Počela sam plesati kao dijete, nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu i plesne akademije u Belgiji intenzivno sam plesala 17 godina u državnim baletno-plesnim kompanijama u Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji. Sa 36 godina odlučila sam se vratiti u Hrvatsku, nastaviti internacionalnu plesačku karijeru kao nezavisna umjetnica, istovremeno intenzivno uranjajući u plesnu pedagogiju, balet majstorstvo i koreografiju. Prije nešto više od 4 i pol godine postala sam Ravnateljicom baleta u Rijeci, završila preddiplomski studij plesa pri ADU-u, operirala kuk, a sada završavam diplomski studij Kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Kakvu budućnost riječkog baleta vidite? A kakvu želite?
Najveći izazov nas ravnatelja baleta u Hrvatskoj je naći način kako kompenzirali baletnim umjetnicima mjesečna primanja niža od onih u ostalim zemljama EU-a. Drugim riječima, kako na duže zadržati u Rijeci sve ove predivne plesačke talente, karaktere i senzibilitete koji danas, što vođeni vlastitim afinitetom, a što mojim umjetničkim kadriranjem, čine srž riječkog baleta. Na kraju svog mandata nadam se da će Balet ostati novi brand Rijeke, postati nova snaga Zajca, samoodrživ, profitabilan i da će riječke baletne premijere uvijek biti vezane za radosno iščekivanje.
