'Da su radikali koji su bili oko mene doznali da moja žena ne nosi hidžab, ubili bi me'

Talal Derki (40), sirijski Kurd s berlinskom adresom, bez sumnje je prvo ime ZagrebDoxa, najvažnijeg festivala dokumentarnog filma u regiji. U svoj prvi posjet Hrvatskoj stigao je sa Sundance festivala na kojem je osvojio glavnu nagradu za najbolji dokumentarac za film “O očevima i sinovima”, s kojim se predstavlja i na ZagrebDoxu. Umjesto da gradi novi život u svojoj novoj, njemačkoj domovini, Derki se s kamerom u ruci vraća Siriji i životu u ratnoj zoni, gdje se infiltrirao u redove džihadista i pod krinkom dokumentirao regrutiranje dječaka u vojnike Islamske države. Više od dvije godine, do konca 2016., živio je s obitelji Abua Osame, borca Al Nusre, u malom selu na sirijskom sjeveru gdje je pratio dječake koji se od malih nogu pripremaju za to da krenu stopama svojih očeva i postanu božji vojnici koji nikad ne smiju plakati. U filmu se isprepliću ratni užasi i intima obiteljskog života: Abu Osama na obližnjoj se fronti bori protiv neprijatelja, a kod kuće se mazi sa sinovima i sanja o kalifatu. Redatelj nastoji uhvatiti trenutak u kojem se djeca moraju odreći djetinjstva i postati džihadisti.

Što vas je motiviralo da za temu svojeg filma odaberete regrutiranje dječaka za džihad?

Radeći na svojem prvom filmu “Povratak u Homs”, svjedočio sam jačanju pokreta koji je obične ljude pretvarao u radikale. Vidio sam i mnoge tinejdžere i malu djecu umiješanu u ovaj rat, sa svih zaraćenih strana, djecu koja ne znaju ni za što osim za rat. Želio sam bolje razumjeti odnos očeva i sinova, jer otac je snažna figura na Bliskom istoku i u muslimanskom svijetu, njegov je utjecaj vrlo snažan. Mislio sam da je ovaj film nužan, i to pod hitno, a ja sam imao mogućnost da ga snimim: poznajem ratnu zonu, lokacije i lokalne ljude, svoje ljude. Da nisam ispričao ovu priču, bojim se da nitko ne bi. Uhvatio sam se teme oko koje je jako puno nepoznanica, proveo vrijeme sasvim blizu svojih likova i trudio se ispričati dramatičnu priču.

Kako ste uspjeli glavu obitelji, Abu Osamu, natjerati da vam otvori vrata svojeg doma i dopusti da svaki dan budete pod njegovim krovom? Kako ste stekli i gradili njegovo povjerenje?

Moj nekadašnji prijatelj, s kojim sam se prije zbližio, postao je visokopozicionirani dužnosnik, “princ” Al-Qa’ide. On je bio moja ulaznica u svijet terora. K tome, on je prijatelj mojeg glavnog lika Abu Osame pa ga je uvjerio da mi treba dopustiti snimanje jer ću ga učiniti slavnim. Naravno, trebalo je proći vrijeme da Osama u mene stekne povjerenje i postane kooperativan, potpuno otvoren. I, da, morao sam snimati mnogo scena za koje sam znao da ću ih kasnije baciti, mnogo razgovora o temama o kojima je on želio govoriti, koje su čista džihadistička propaganda. Moji domaćini vjerovali su da sam došao poduprijeti njihovu borbu i njihove snove.

Jeste li uspjeli razabrati način na koji džihadisti truju ljudske umove? Kojim metodama uspijevaju nametati svoju ubojitu ideologiju?

Ona se, vjerujem, vrti oko smrti. Imate tragediju dolje na zemlji, a ljudi su vjernici i vjeruju u zagrobni život. Džihadisti su uzeli monopol na tu priču, oni zlorabe tragediju ljudi da rigaju svoj otrov i svoju ideologiju. Bilo je samo pitanje vremena kada će početi s indoktrinacijom djece, osobito ratne siročadi, i govoriti im da nas neprijatelj želi uništiti zato što smo muslimani, da počinje velika bitka, da dolazi kraj svijeta, da moramo pobijediti i da je Bog s nama. Ako ne želiš umrijeti u poniženju i boli, moraš umrijeti kao mučenik i otići direktno u raj.

Jeste li tijekom snimanja bili zabrinuti za svoju sigurnost ako se otkriju vaše namjere i jeste li i danas u strahu od odmazde ekstremista?

Nerado govorim o tome jer, kako sam često analizirao i kritizirao njihov način života, ne treba mnogo da neki radikal krene po mene. Nastojim se zaštititi, ali ja sam samo filmaš, laka meta. No, sada mi u Europi nije ni izbliza opasno kao tijekom snimanja u Siriji. Morao sam sakriti sve informacije o svojem životu i podrijetlu s društvenih mreža kako ne bi doznali što uistinu mislim o slobodi i jednakosti muškaraca i žena. Da su radikali kojima sam bio okružen doznali da moja žena ne nosi hidžab, to me moglo koštati života.

Nesumnjivo, vi ste osoba otvorena uma, no jeste li ikada na svojem životnom putu, s obzirom na okruženje u kojem ste živjeli, barem na trenutak propitivali svoje stavove vezane za “sveti rat protiv kršćana”, razmišljali o radikalizaciji svojih uvjerenja?

Ne, ni najmanje jer sam protiv svakog nasilja. To je način na koji sam odrastao, način na koji sam odgojen u svojoj obitelji. Otac i majka silno su se brinuli o “malim” stvarima, učili su me glazbi i umjetnosti još od tinejdžerske dobi. Istina, postoji mjesto gdje sam dobivao puno batina, a to je bila škola, u kojoj je učiteljima bilo sasvim normalno tući svoje učenike. Primio sam mnogo udaraca po glavi, po licu i tijelu pa, iako mene roditelji nisu tukli, svjedočio sam nasilju u svojem okruženju koje su činili oni koji su “imali pravo” mlatiti svoju djecu jer je to “za njihovo dobro”, jer će od toga biti snažniji ljudi i bolji vojnici. Mali muslimani tamo izloženi su silnom nasilju od najranije dobi i, premda je mene oduvijek zanimao samo mir, osjećam da sam još uvijek na nekoj vrsti autoterapije gdje sam sebi pokušavam objasniti da sam jednako vrijedan kao i drugi.

Otac ste i imate oca. Na svojem filmskom putovanju u srce džihada, što ste novog spoznali o odnosima sinova i očeva, kako ste i nazvali svoj film?

Mnogo toga. Svjedočio sam vrlo intimnim trenucima koje je moj glavni junak dijelio sa svojim sinovima i uistinu mogu reći da je vrlo brižan otac. Istodobno, spreman je žrtvovati svoju djecu, poslati ih u smrt za cilj projekta u koji vjeruje. To je paradoks ideje o velikoj ljubavi koja je, skupa s cijelim iskustvom koje sam ondje stekao, imala snažan utjecaj na mene, osobito na odnos s mojim sinom. Nakon svega shvatio sam koliko odgoj djece zahtijeva odgovornosti i razumijevanja, pa sam još i više pratio kako provodi vrijeme, s čime se igra, što ga zanima, što gleda na internetu, trudeći se da moj sin odrasta kao dijete, u sreći i ljepoti. To je ono što naša djeca trebaju učiti, osobito u sirijskim obiteljima u kojima stariji neprekidno gledaju vijesti i govore o ratu, o mrtvima, o ubijanju, bombardiranju, ali djeca su nevina, te ih teme jako povređuju i od toga ne mogu biti normalni.

Pritom govorim o onima koji su preživjeli i koji su na sigurnom, a što je s onima koji su još unutra, u ratnoj zoni, pod bombama, manipulirani ideologijom? To je tragedija i zločin koji u Siriji traje sedam godina i nitko ništa ne poduzima. Ta djeca ne znaju ni za što osim za rat i oružje.

Mislite li da će to zlo ikada prestati?

Ujedinjeni narodi trebali bi intervenirati u to društvo, nadzirati obrazovanje, škole i kućni odgoj. Zapad bi se trebao svim silama boriti protiv ideje džihada i uz pomoć interneta, društvenih mreža zahvaljujući kojima je svijet postao globalno selo. No, kako bismo se borili protiv ISIL-a, moramo ih dobro upoznati iznutra, ući u njihove misli, da se Sirija više nikad ne ponovi. Ovaj film moj je doprinos toj borbi.