Prva koprodukcija HBO-a Europe sa Srbijom, druga na prostoru bivše Jugoslavije, bio je dokumentarni film Druga strana svega. Dokumentarac Mile Turajlić, beogradske redateljice poznate i po filmu Cinema Komunisto, proglašen je na 30. izdanju jednog od najvećih festivala dokumentarnog filma u svijetu, amsterdamskom IDFA, najboljim filmom.
Poseban je to film. I vrlo osoban. Mila Turajlić u Drugoj strani svega, čija je realizacija trajala pet godina, kroz prizmu beogradskog stana svoje majke pokazala je turbulentna vremena kroz koja su prolazili Srbija i njezin glavni grad posljednjih 30 godina, kompliciranu povijest koje smo i mi dio, kao i svoju majku u svemu tome. A Milina majka je Srbijanka Turajlić, profesorica beogradskog sveučilišta, danas u mirovini, jedno vrijeme i zamjenica ministra obrazovanja, ali i žena koja je rušila Slobodana Miloševića. Budući da sudbina redovito igra igre, gospođa Turajlić bila je važan zamašnjak u promjenama koje su zahvatile Srbiju 2000. godine, no samo da bi se i danas našla u opoziciji kao jedan od glasnijih kritičara Aleksandra Vučića. Film Druga strana svega bit će prikazan na skorašnjem ZagrebDoxu, a Večernji list dobio je priliku da domaću javnost upozna s Milom i Srbijankom Turajlić.
– HBO Europe u ovaj je film ušao zahvaljujući Hanki Kastelicovoj, koju sam 2012. godine upoznala prilikom predstavljanja projekta filma na pitching forumu u Lisabonu. Ona je tada bila urednica za dokumentarne filmove na RTV Slovenija. Hanka je od početka savršeno razumjela teme koje sam ja željela ispitati i autorsku viziju koju sam imala – da temu prikažem kroz priču o našem obiteljskom stanu. Pritom mi je ukazala na to da je vrlo rijetko da strana publika u dokumentarnom filmu vidi Srbiju iz kuta jednog građanskog prostora. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg je, kada je prešla na HBO Europe s mandatom da identificira i producira autorske dokumentarne filmove iz regije istočne Europe, u neku ruku “ponijela” taj projekt sa sobom – kaže Mila Turajlić koja ispočetka nije bila svjesna da će njezina majka u njemu imati središnju ulogu.
– Mislila sam da će mi ona biti glavni sugovornik u priči o stanu u kojem je provela život i o kronici naše obitelji. I znala sam da će pričom o četiri generacije naše obitelji film pokriti gotovo cijelo jedno stoljeće naše povijesti. U pet godina snimanja naš je razgovor jednostavno otišao u drugom smjeru jer sam ja odrasla i sva pitanja koja sebi sada postavljam – ostati ili otići, angažirati li se ili isključiti – na neki su način preuzela film. Time je i mamin angažman postao centralnija tema filma, a devedesete su nekako najkristalnije razdoblje u kojem sva ta pitanja dobivaju životni značaj. Film se time gradi kao preispitivanje jedne kćeri o cijeni koju je njezina majka za to platila te ima li to ikakvog smisla. Mamin angažman nije se umanjio nakon kraja 90-ih, što se u filmu i vidi, dapače traje i danas, i on otvara prostor za to pitanje o nasljeđu, o tome što jedna generacija ostavlja drugoj kao moralnu obvezu – govori redateljica Druge strane svega. Nacionalistička je retorika s obje strane granice ostala praktički jedina konstanta od prestanka postojanja zajedničke države. Ona se sada drži gotovo neminovnom, a periodično se ponavlja, nerijetko s teškim posljedicama.
– Ne mislim da nacionalistička retorika posebno odgovara bila kojem uhu, ali je izvjesno da jedan broj ljudi nasjeda na tu vrstu retorike. Naime, u prirodu svakog čovjeka ugrađen je strah za egzistenciju. Kada se ekonomija jedne zemlje nađe na nizbrdici, onda taj strah raste i svodi se na pitanje “hoću li sutra moći djeci kupiti kruh”. Pogled se tada prirodno upire prema vlasti koja bi bar to morala osigurati. Vlast, svjesna svoje nesposobnosti da osigura kruh, a željna zadržavanja privilegija, tada mora proizvesti novi, još veći strah. I tu zgodno dođe priča o ugroženosti nacije, jer ako ona nestane, onda više ni kruh nije važan. Naravno, naciju može uništiti samo vanjski neprijatelj pa se on promptno proizvede i vrlo brzo postane i glavni krivac što nema kruha. Uz dobro orkestriranu medijsku kampanju i uz nemogućnost da se plasira i drukčije mišljenje, jedan dio ljudi prihvatit će tu priču. Ne bih rekla da je to neki specifikum ove regije, povijest nas uči da je to oprobana metoda velikog broja vlastodržaca – kaže Srbijanka Turajlić koja diplomatski korektno izbjegava komentiranje demokratskog procesa u Hrvatskoj ili naše eventualne pogreške.
I opozicija bez ‘čistih papira’
– Što se tiče Srbije, moj je dojam da je demokratska vlast svojom neodgovornošću, neprofesionalizmom, partitokracijom i korupcijom zloupotrijebila povjerenje birača. Vladali su s dubokim uvjerenjem da mogu raditi što god hoće jer mi nemamo alternativu, nego da iznova i iznova glasamo za njih kao za “manje zlo”. Na njihovu, a i našu žalost, to zlo jednog je trenutka postalo preveliko i oni su izgubili izbore. Istina, za takav razvoj situacije dobar dio odgovornosti snosi i civilno društvo koje nije na vrijeme javno reagiralo na koruptivne privatizacije, razgradnju institucija, zloupotrebu medija, marginalizaciju obrazovanja i kulture i niz drugih stvari. Šutjelo se jer su “to naši” pa ćemo ih već nekako potiho uvjeriti da tako ne ide. Mnogi su se nažalost probudili kad je bilo prekasno – govori sveučilišna profesorica u mirovini. Druga strana svega taj puni krug prilično zorno pokazuje, a film se pokazao kao idealan medij prokazivanja politike na ovim prostorima.
– Godina 2000. za mene je bila prijelomna u spoznaji i razumijevanju onoga što je domet političkog angažmana. Do tada sam bila studentica političkih znanosti i aktivno angažirana u prosvjedima protiv Miloševića. Gledajući dolazak na vlast demokratske opozicije, izbliza sam vidjela razliku između bunta i demonstracija protiv jednog režima i onog što vladanje državnim aparatom zahtijeva. Shvatila sam i da “čistih papira” nema, da su mehanizmi vlasti složeniji nego otvaranje fronte protiv nje. Tek tada sam shvatila sva ograničenja i kompromise koji su potrebni u bavljenju politikom i to je bio trenutak razočaranja, toliki da sam iz svijeta aktivizma prešla u svijet filma, tražeći neku formu komunikacije sa svijetom u koju vjerujem. Ne mislim da je uloga umjetnosti, pa ni dokumentarnih filmova, da nudi odgovore, već ih doživljavam kao prostor da se neke teme obrade i otvore na način koji gledatelja dovodi do spoznaja koje su više emotivne nego logičke – kaže Mila Turajlić. Nakon svega, njezina majka i dalje je optimist.
– Ja sam po profesiji elektroinženjerka, bila sam profesorica na sveučilištu, bavila sam se robotikom, industrijskom automatikom i drugim srodnim djelatnostima među koje se svakako ne ubraja razmišljanje o tome kakve filmove bi trebalo snimati. Filmove dijelim na one koji mi se sviđaju ili ne sviđaju, i nekako uvijek pretpostavljam da autor zna zašto ga je snimio, baš kao što i ja znam zašto sam napravila neki projekt. A moj optimizam je nepokolebljiv – kaže Srbijanka Turajlić. Bavljenje poviješću nešto je što je danas zajedničko i Hrvatskoj i Srbiji. Nije to jedino, dvije zemlje dijele neke iste probleme.
– Nisam sigurna je li dijagnoza problema to što se ne uspijevamo odvojiti od prošlosti ili to što se ne uspijevamo njome baviti na pravi način. Prije će biti da je ovo potonje. Službena historiografija na ovim prostorima na neki je način zakazala, možda pod teretom političkih okolnosti. Posljedica je da i dalje tapkamo u registru bavljenja poviješću u kojem se traže konačne i velike istine. A one su isključive i u njima nema prostora da se prelome vrlo različite sudbine. Zato mi se čini da se Druga strana svega ubraja u rastući podžanr dokumentarnog filma koji nastaje na prostoru bivše Jugoslavije, a to su osobni autorski dokumentarni filmovi koji rješenje za dijalog s prošlošću i dijalog o prošlosti nude u seljenju na intimni teren obiteljskih priča, poput filma Goli Tihe Gudac ili Babice revolucije Petre Seliškar. Pritom meni nije čudno da sve generacije koje su rođene nakon raspada Jugoslavije imaju isti problem jer su odrasle u vremenu u kojem narativ naših zemalja nije ispričan – kaže nagrađena redateljica. Regresija u obrazovanju i odljev mozgova dnevna su tema i Zagreba i Beograda.
– Za mene nije pitanje zašto političke elite to dopuštaju. U njihovu je interesu da građani budu što manje obrazovani jer se tada njima lakše manipulira. Za mene je ključno pitanje zašto akademska zajednica, barem u Srbiji, sve to šutke promatra. Ne znam nijednu drugu profesionalnu skupinu koja bez otpora dopušta da se tako besramno ponižava njihov rad i finalni proizvod. Moguće je da se na taj način čuvaju neke sitne povlastice, ali je nesumnjivo da se nanosi golema šteta cijelom društvu, a to onima čiji je osnovni zadatak da podignu obrazovnu razinu populacije svakako ne služi na čast. Odljev mozgova zapravo je prirodna posljedica takvog stanja. Vlast to ne zabrinjava pretjerano jer se smanjuje broj onih koji bi mogli otvarati nezgodna pitanja, a društvenoj eliti vjerojatno odgovara da se smanjuje broj svjedoka njene ponižavajuće šutnje – kaže Srbijanka.
Vučićevi poslušnici
Kosovo je i dalje tema o kojoj se u Srbiji ne nazire rješenje.
– Ne vjerujem da postoji ijedna zemlja na svijetu čiji građani bi baš oduševljeno prihvatili odcjepljenje jednog dijela. Drugim riječima, srbijanska javnost nije i ne može biti oduševljena zbog odcjepljenja Kosova. Ipak, vjerujem da je ta ista javnost u svojoj skorijoj povijesti naučila da postoje stvari u kojima nema mjesta emocijama te će pragmatično prihvatiti svako rješenje do kojega se dođe u nekim pregovorima – govori Srbijanka Turajlić. Premijerka je Srbije Hrvatica Ana Brnabić. S obzirom na sve, čini se da nije najrazboritije da je tu funkciju prihvatila.
– Kao netko tko se duboko ne slaže s načinom na koji Aleksandar Vučić vlada Srbijom, preuzevši sve ingerencije, mislim da je pogrešno prihvatiti bilo kakvu ulogu u toj vlasti. Ne vjerujem da tu bilo tko ima šanse za barem i minimum samostalnosti, svi su ustvari poslušni izvršitelji njegovih odluka, i do sada me nitko u vladi Srbije nije uvjerio da nisam u pravu – zaključuje Srbijanka Turajlić.
Problem je i u tome što se tom prošlosti ne bave povjesničari već prvenstveno političari. Najviše oni gluplji, jer nemaju o čemu drugom govoriti.