Sasvim neslučajno ovaj se roman zove “Moja Aljaska”, jer tako, na najbolji mogući način, u svijest čitatelja priziva “Moju Afriku” Karen Blixen, a ono što te dvije knjige povezuje jest moć prirode, njezina divljina, koja sa svim svojim karakteristikama postaje najjači lik romana.
”Moja Aljaska”, koju je napisala Kristin Hannah (Znanje, urednica Nataša Pejić, prijevod Mirjana Valent, 129 kuna), uzbudljiva je priča o obitelji koja na Aljasci pokušava iznova započeti život koji im je razorio rat u Vijetnamu. Naime, otac se vraća ženi i kćeri nakon godina zarobljeništva, i to kao teški PTSP-ovac u vremenima kada se za PTSP gotovo nije ni znalo. Postaje nasilan, gubi poslove, pije, proganjaju ga noćne more, paranoje...
Kada naslijedi komadić zemlje u potpunoj divljini, čini se da će upravo tamo naći svoj mir. Stvarnost je, naravno, posve drukčija. Malena obitelj posve je nespremna za život na Aljasci u surovoj zimi i još surovijoj prirodi, a on se lomi pod vlastitim nevoljama i postaje sve nasilniji. Ovo je tek osnovni okvir višeslojne priče koja je i svojevrsna oda ljepotama prirode, ali i verzija Romea i Julije koji se vole okovani ledom, kao i priča o ženama koje ostaju uz nasilne muškarce samo zato što su same sebe uvjerile da su šamari i polomljene kosti dokaz velike ljubavi. Sve u svemu Hannah je napisala sjajan roman koji se ne ispušta iz ruku i u kojem se navija za mladost, roman u kojem je surova priroda doslovno glavni lik, onaj o kojem ovise životi i smrti svih.
Ta je priroda podjednako moćan izvor nesreća, ali i dom ljudima koji su shvatili da ne mogu živjeti bez pomoći drugih i zato su je spremni pružiti svima kojima ona treba. I pritom ništa ne očekivati zauzvrat. Ta dionica radnje o čvrsto povezanoj zajednici ljudi koja pokušava ne samo preživjeti nego i živjeti i boriti se za civilizacijski napredak svog “komadića” svijeta, štiteći pri tome djecu najbolje što zna i može, najdragocjeniji je dio ovog romana, onaj koji čitatelje tjera da se zamisli zašto ljudi i inače ne mogu tako živjeti svoje živote.